“Štrajk glađu uključuje težak rizik s obzirom na temeljno čovjekovo dobro, tj. život. No, čovjek koji štrajka glađu nema nakanu izravno raspolagati zdravljem i životom, nego tim postupkom želi navesti odgovorne da uspostave pravo koje je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno. Taj čovjek ipak ugrožava i u krajnjem slučaju stavlja vlastiti život na kocku”, ističe dr. Stjepan Baloban u razgovoru za novi broj Glasa Koncila. “Nužno je potrebno zbog konkretnog čovjeka, Branimira Glavaša, ali i zbog demokratskog razvoja hrvatskoga društva analizirati u najmanju ruku nekorektno a u jednom dijelu i nepromišljeno ponašanje nekih važnih političara i za hrvatsku javnost značajnih javnih djelatnika te u medijima poznatih opinion makera”, smatra profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i pročelnik Katedre socijalnoga nauka Crkve.
Tomislav Vuković, koji je razgovarao s prof. Balobanom, u uvodu ističe da su svi hrvatski mediji nedavno bili prepuni vijesti i komentara o štrajku glađu, a čini se da su u tom košmaru i vjernici ostali zatečeni i zbunjeni, jer nisu čuli jasan crkveni nauk. Upravo stoga razgovor s prof. Balobanom želi vjernicima ponuditi stručno mišljenje o moralnim i etičkim konotacijama štrajka glađu.
Kao društveni fenomen štrajk glađu je novijeg datuma, a velikim dijelom vezan je uz Irsku. No, još u 12. stoljeću sv. Malahija, nadbiskup i primas Irske, stupio je u štrajk glađu sve dok kralj nije oslobodio nepravedno osuđenog plemića. Osim toga Mahatma Gandhi iz političkih razloga od 1918. do 1948. godine 17 puta štrajkao glađu, gotovo do smrti. I banjolučki biskup Franjo Komarica štrajkao je glađu 1994. da bi zaustavio uništenje svoje biskupije, a mediji su iste godine zabilježili štrajk glađu studenta iz Italije da bi spasio od pobačaja dijete kojemu je on naravni otac, dok su svi oko njega, pa i majka djeteta, tražili pobačaj. Poznato je i samoubojstvo Jana Palacha u Čehoslovačkoj 1969. i riječi pape Pavla VI. uz Angelus, kojima Papa žali za oblikom tragičnog svjedočanstva Jana Palacha, ali istodobno upozorava na očuvanje vrednote koja se pokazuje u najvišem stupnju žrtvovanja sebe iz ljubavi prema drugima. Svećenika i redovnika fra Maksimilijana Kolbea, koji je žrtvovao vlastiti život da bi spasio život oca obitelji koji je u Auschwitzu bio osuđen na smrt glađu, također je moguće smjestiti u kontekst indirektnoga vlastitog ubojstva, ali kod njega je ipak riječ o žrtvovanju vlastitog života za drugoga po primjeru Isusa Krista.
O štrajku glađu u novije vrijeme više se raspravlja u moralnoj teologiji. Ugledni moralni teolog o. Ivan Fuček u posljednje vrijeme dosta je pisao o toj temi. Štrajk glađu spada u teška suvremena moralna pitanja o kojima mogu postojati i različita mišljenja teologa moralista. Polazi se od toga da je u opasnosti čovjekovo zdravlje i konačno čovjekov život, a to su najviša dobra koja nisu u vlasti čovjeka već, prema kršćanskom shvaćanju, Boga. Prof. Baloban ističe da u “veoma kompleksnoj stvarnosti štrajka glađu ima više protagonista, a onda i više odgovornih čimbenika”. Uz čovjeka koji štrajka glađu, tu je javnost i građani koje se želi senzibilizirati, zatim mediji, i konačno tu su različiti oblici vlasti koje se u takvim situacijama mogu naći u konfliktu dužnosti između zaštite postojećeg funkcioniranja pravnog sustava i slobode pojedinca i prava na zdravlje i života svakoga čovjeka. “Uvriježena kvalifikacija samoubojstva ovdje mora računati s kompleksnom stvarnošću štrajka glađu i odgovornošću svih protagonista. Čovjek koji štrajka glađu radi za njega uzvišenih motiva, ne želi smrt već promjenu za koju se bori. U svakom slučaju utemeljeni prosvjedi štrajka glađu stavljaju kako Crkvu tako i moralnu teologiju pred novu situaciju u kojoj treba voditi računa o više protagonista i o njihovoj odgovornosti, a ne isključivo o jednom, tj. o čovjeku koji štrajka glađu”, upozorio je u razgovoru za “Glas Koncila” prof. dr. Stjepan Baloban. (ika-mp/kj)