Gospić, (IKA) – Gospićko-senjski biskup Mile Bogović objavio je 17. veljače Pastirsku poslanicu “Mučenici – graditelji zajedništva”, koja je posvećena inicijativi vezanoj uz izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, ali je i korizmena.
Biskup Bogović je u svojoj poslanici, između ostalog, pojasnio samu ideju i smisao mučeništva, njegovu temeljnu ulogu u povijesti kršćanstva i djelovanju Crkve, a obrazložio je također motive za pokretanje projekta Crkve hrvatskih mučenika.
U uvodnom je dijelu biskup pojasnio kako je naziv mučenik izvorno kršćanski pojam kojim nazivamo one kršćane koji su radije podnijeli žrtvu vlastita života nego iznevjerili svoju vjeru, svoje zajedništvo s Kristom. U širem se smislu mučenicima mogu nazvati i drugi ljudi koji su podnijeli žrtvu za neke ideale, poglavito za slobodu i sigurnost svoga naroda. Mučenički čin uvijek u sebi uključuje prihvaćanje žrtve života iz ljubavi prema nekome (Bogu, čovjeku, prijatelju, narodu/domovini) i u tome je njegova veličina i vrijednost. Bez toga bila bi riječ o nekom stradanju, ali ne o mučeništvu, ustvrdio je biskup, koji je ujedno podsjetio kako je protekle godine obilježena 1700. obljetnica brojnih mučenika koji su postavili temelje Crkve na današnjem hrvatskom prostoru te predstavljaju početke organiziranog kršćanstva na ovim područjima (sv. Duje, sv. Irenej i njegov đakon Demetrije, sv. Stošija, sv. Mavro, sv. Polion, sv. Kvirin…).

U prvom poglavlju “Aktualnost govora o svjedocima ljubavi prema Bogu i čovjeku, mučenicima” biskup je ukazao na trajnu potrebu navještaja poruke mučeništva, upozorivši kako se čak i među kršćane u nekoj mjeri probija stil života koji na svoju okolinu gleda kao na područje ponuđeno za osobno ili skupno raspolaganje i uživanje. Nedostaju cjelovite vizije i jasni stavovi koji bi postavljali temelje za siguran i miran život svijeta, a ugrožena je “škola zajedništva – obitelj”. Spominjući i posebnosti novije hrvatske povijesti, biskup Bogović je napomenuo kako je u svim promjenama 20. stoljeća, koje je bilo okarakterizirano gubitkom vjerodostojnosti ideologija i sustava, jedino postojana bila Katolička crkva.

U poglavlju “Presveto Trojstvo – Izvor i temelj pravog zajedništva” biskup je, pak, istaknuo motiv Božje slike u čovjeku, tj. potpunoga i neograničenog darivanja jedne osobe drugoj osobi koji se ostvaruje u izvoru svakoga dara i života – u Bogu, te Presveto Trojstvo koje predstavlja “pravi dom otkupljenog čovjeka”.
U trećem poglavlju “Vjernim svjedočenjem odnosa u Bogu, Krist postavlja temelje pravog zajedništva među ljudima”, biskup Bogović ukazuje na činjenicu kako je Isus jasno navijestio da se spasenje ostvaruje tek onda kada se mjerila podignu na višu razinu, na razinu ljubavi prema čovjeku. Krist nije patnju podnosio na način kako su to drugi činili. On ju je očistio od svakoga zla: mržnje, osvete, neprijateljstva. Spasenje dolazi po milosti koja snaži dobrotu a oprašta grijehe, napomenuo je biskup, ustvrdivši kako je prava veličina čovjeka u tome koliko će on u svom životu biti što vjerniji svjedok onoga odnosa prema Bogu i čovjeku kakav je imao Isus Krist.
Biskup je u četvrtom poglavlju “Mučenička (svjedočka) era Crkve” podsjetio kako su krštenje i mučeništvo bitno oblikovali pobožnost prvih stoljeća kršćanstva ukazujući na važnost pohoda mjestima mučeništva. Nakon što su kršćani stekli slobodu prenosili su tjelesne ostatke mučenika u gradske crkve, a i Hrvati su preko mučenika uspostavili vezu s Rimom. Naime, poganski su Hrvati (Slaveni) početkom 7. stoljeća zauzeli Salonu (Solin) gdje je 304. godine bilo mnogo mučenika, koji su poslije čašćeni i slavljeni, ne samo u Dalmaciji, nego i mnogo šire. Iz bojazni da Hrvati nedolično postupe prema ostacima mučenika, papa Ivan IV. šalje opata Martina da prenese kosti mučenika u Rim. Opat Martin je obavio taj posao, izgleda, bez naročitih opasnosti, što znači da su ti prvi kontakti Hrvata s Rimom bili miroljubivi, ustvrdio je biskup. No, Crkva je uskoro počela častiti i one koji su u svojem životu nasljedovali Isusov odnos prema Bogu i ljudima, ali nisu mučenički prekoračili prag vječnosti. To su bili u prvom redu oni koji su za progona mnogo pretrpjeli, ali su progone preživjeli. U takvom ozračju posebno se mogla razviti pobožnost i čašćenje Isusove suputnice i supatnice, njegove majke Marije. Dakle, kriterij za svetost je svjedočenje one ljubavi prema Bogu i čovjeku kakvu je zasvjedočio Isus Krist, napomenuo je biskup Bogović.
Spominjuću u petom poglavlju “Naši uzori i nada trećeg tisućljeća” motiv pšeničnog zrna, biskup je ustvrdio kako je svaki mučenik poput zdravoga zrna koje je donosilo veliki urod i jačalo Crkvu. Smisao proglašenja svetaca u Crkvi jest u tome da se izrazi zahvalnost ljudima koji su svoj život posvetili ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a drugi je razlog da oni koji ostaju na “zemaljskom putu” imaju u svecima uzor ponašanja, pojasnio je biskup Bogović, podsjećajući kako stoga papa Ivan Pavao II. ide svijetom i proglašava svete i blaženike da pokaže koji su pravi uzori te poziva cijeli svijet, pa tako i naš narod, da popiše svoje svjedoke vjere i čovječnosti. I naši biskupi su na razne načine prenijeli Crkvi u Hrvata tu poruku, istaknuo je biskup Bogović.

U zaključnom šestom poglavlju “Crkva hrvatskih mučenika” biskup je ustvrdio kako danas možemo slobodno slaviti naše mučenike, a vodeći se upravo tim poticajima, pokrenuta je akcija za izgradnju Crkve na Udbini. “To je akcija za otkrivanje pravih veličina i uzora u našem narodu, koji su svojim predanim životom za svoje mještane, svoje sugrađane, za svoj narod živjeli do kraja”, poručio je biskup, napomenuvši kako se u toj inicijativi pojam mučenik shvaća u širem smislu. Naime, osim onih koje je Crkva kao takve prihvatila ili proglasila, tu su i oni koji nisu proglašeni, ali postoji predaja i svjedočanstvo o njihovoj mučeničkoj smrti, zatim oni koji su se u našoj povijesti svjesno izložili i svoj život založili zato da bi na ovim prostorima bilo više slobode, mira i zadovoljstva, te svi koji su na ovim prostorima nevini trpjeli i umrli od nasilja i terora, najviše u ratnim operacijama, logorima i zatvorima, a nemali broj stradao je i poslije rata. Stradavali su zbog pripadnosti nekom narodu, vjerskoj ili ideološkoj skupini, pojasnio je biskup, napominjući kako su navedeni mučenici živjeli na ovom hrvatskom prostoru, ali nisu svi Hrvati po nacionalnosti. Crkva ne prihvaća nacionalni oklop kao granicu svoga djelovanja, nego u svakoj naciji potiče pozitivne smjernice, upozorio je biskup. Budući da 1993. nije bilo moguće dolično obilježiti 500. obljetnicu tragedije na Krbavskom polju te stradanja brojnih naših prethodnika na tim prostorima, inicijativa je pokrenuta 2003. Te je godine Hrvatsku pohodio Sveti Otac i svojim nas porukama o nasljedovanju pravih uzora još više ojačao u našoj nakani. Nije li prikladno da mu se izgradnjom Crkve podigne monumentalni spomenik upravo na Krbavi u povodu 510. obljetnice Krbavske bitke i trećeg njegova posjeta Hrvatskoj, ustvrdio je biskup Bogović, podsjetivši kako je Papa na Duhove 8. lipnja 2003. u Rijeci blagoslovio kamen izvađen iz temelja krbavske katedrale.
Tendenciju suvremenog svijeta previše karakterizira bježanje od križa, stoga su mučenici izazov suvremenom svijetu. Zato je potrebno o njima govoriti da svijet ne ostane bez nade u svoju budućnost, zaključio je biskup Bogović.
U dodatku poslanice predstavljeno je također i cjelovito arhitektonsko rješenje za Crkvu hrvatskih mučenika ing. Nikole Bašića koje uključuje župnu crkvu sa zvonikom, kriptu, memorijalne i muzejske sadržaje, pastoralni centar, te organizaciju vanjskog prostora.