Požega, (IKA) – Požeški biskup Antun Škvorčević na blagdan sv. Ivana Pavla II., pape utemeljitelja Požeške biskupije, 22. listopada u požeškoj katedrali predvodio je euharistijsko slavlje u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i župa grada Požege. Pozdravljajući nazočne, biskup je rekao da tim slavljem zatvaraju krug proslave 20. obljetnice uspostave Požeške biskupije, započet Trećim biskupijskim euharistijskim kongresom 24. rujna, nastavljen slavljem obljetnice posvete katedrale 27. rujna i svetkovinom sv. Terezije Avilske, njezine zaštitnice 15. listopada. Spomenuo je da se u subotu navečer vratio iz Carigrada sa susreta s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem, velikim prijateljem pape Ivana Pavla II., i podsjetio da su oni zajednički „svojim djelovanjem hrabro koračali putem praštanja i pomirenja između dviju Crkava, svjedočeći svima kojim nam je putem kročiti ako želimo biti Kristovi”. Spomenuo je da na svojim prsima nosi u ovom slavlju križ koji je primio na dar od patrijarha Bartolomeja i istaknuo da će na oltar biti donesen kalež pape Ivana Pavla II. koji mu je darovao kardinal Stanislaw Dziwisz. Tim snažnim podsjetnicima na dvojicu duhovnih velikana dodao je i riječi kardinala Dziwisza koje je od njega nedavno primio u pismu. Kardinal zahvaljuje Gospodinu što je tijekom dvodnevnog boravka u Požegi prigodom Kongresa imao mogućnost diviti se ljepoti grada, a osobito živoj i revnoj Crkvi Požeške biskupije, spomenuvši kako su napose vidljivi pastoralni plodovi posijani na njivi mlade biskupije, i kako je osjetio žar Božjeg naroda u dvadesetogodišnjem hodu mjesne Crkve koju je papa Ivan Pavao II. povjerio vodstvu biskupa Škvorčevića.
Predstavljajući u homiliji lik pape Ivana Pavla II., biskup je rekao kako je on bio čovjek izazovno snažna duha. Došao je iz Poljske u Rim za Petrova nasljednika s teškim iskustvom progona Crkve i poniženja ljudi za vrijeme nacizma u II. svjetskom ratu i komunizma nakon njega. Bio je hodočasnik i misionar koji je naviještao Isusa Krista, pohodio je gotovo 900 gradova u 130 zemalja, susreo se s mnoštvima ljudi, kročio je na kontinente na kojima Petrov nasljednik nikada prije nije bio, a brojnim svojim dokumentima i knjigama na pisani je način svjedočio tko je on. Otkud mu snaga koju je živio, zapitao se biskup i odgovorio da je to bio Isus Krist kojem se cjelovito povjerio velikim oduševljenjem, a pokretač mu je bio Duh Sveti čiju je moć opipljivo svjedočio i u najtežim patnjama koje su mu bile dodijeljene. Ustvrdio je da je Bog po djelovanju Ivana Pavla II. mijenjao društvena stanja, ne samo u Europi nego i šire u svijetu, napose kad su propali neljudski sustavi vladanja u 20. stoljeću. On se zauzimao da čovjek bude slobodno biće, i da mu Isus Krist bude snaga i mjera dostojanstva.
Povezujući Papu misionara s proslavom Misijskom nedjelje, biskup je rekao „kako nas on potiče na razmišljanje o Crkvi kao djelu Isusa Krista koji je prisutan u nama vjernicima kao naša pokretačka snaga, i da je to Isusovo djelo vidljivo i opipljivo po tolikim misionarima diljem svijeta – među kojima je i misionar Karlo Prpić iz Požeške biskupije”. Ustvrdio je da misionari nisu kratkoročni avanturisti, nego ljudi koji cijeloga života služe Isusu Kristu. Pozvao je nazočne da zahvale Bogu za papu Ivana Pavla II. i druge takve misionare.
Na temelju prvog čitanja iz Knjige proroka Izaije – u kojem prorok hvali perzijskog kralja Kira, kojim se Bog i bez njegova znanja poslužio kao sredstvom da svoj narod oslobodi babilonskog sužanjstva, vrati natrag u domovinu i pomogne mu sagraditi novi hram – biskup je ustvrdio da „i naši neprijatelji mogu biti sredstvo u rukama Božjim, da on po njima i kroz njih ostvari ono što je dobro i za njih i za nas”. Rekao je da zbog toga vjernik uvijek treba biti biće velike nutarnje osjetljivosti za druge, nikad pomračen mržnjom prema neprijateljima, nego sposobnošću duha prepoznavati prisutnost Božju u svijetu.
Govoreći o evanđeoskom ulomku, u kojemu su Isusu njegovi neprijatelji postavili zamku političke naravi, kad su mu uputili pitanje treba li caru plaćati porez, biskup je ustvrdio da je Isus svojim odgovorom „Dajte caru carevo, a Bogu Božje” dao „izvrstan naputak i za naše djelovanje na javnom području, razlikujući ono što pripada Bogu od onoga što je carevo te tako na pravi način budemo misionari”. Na novcu je utisnuta careva slika, te je on zemaljske naravi, dok je u čovjeka kao stvorenje Božje utisnuta njegova slika, te on pripada Bogu. Biskup je ustvrdio da je moralna dužnost kršćana podupirati državu u njezinim nastojanjima da odnose među ljudima uredi na civiliziran način, da kao vjernici trebaju biti prisutni i djelatni na svim razinama javnog života, ne zato da bi time ostvarili neki svoj interes, nego da bogatstvo svoje vjere i snagu duha unesu u sve djelatnosti ljudskog života, te ih na taj način oplemene i očovječe. Podsjetio je „da nas na to potiče Drugi vatikanski sabor u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu ‘Radost i nada’, čijem je oblikovanju dao veliki doprinos papa Ivan Pavao II. kad je kao krakovski nadbiskup sudjelovao na saboru”. Vjernici u hrvatskom društvu danas trebaju „dati Bogu Božje” tako da se zalažu da čovjek u njemu živi kao slika Božja, i da ne prepuste javni prostor onima koji ga jednostavno svode na vlastiti interes, i koji stalno lamentiraju kako je u Hrvatskoj loše i kako se ništa ne može promijeniti nabolje, nego u spremnosti na žrtvu ostati u Hrvatskoj i uložiti sve svoje snage za vlastito dobro i za dobro drugih. Završavajući homiliju zamolio je sv. Ivana Pavla II. da svojim zagovorom bude na pomoć svima u Požeškoj biskupiji, da se nikada ne obeshrabre, nego da u svom osobnom i obiteljskom životu žive onom snagom duha kojom je on živio, a „koju smo na poseban način osjetili tijekom njegova tri pohoda ‘ljubljenom puku hrvatskom’, kako ga je nazvao u Zadru. Na kraju mise vjernici su sišli u kapelu Sv. Ivana Pavla II. u kojoj se čuvaju njegove moći te mu iskazali poštovanje i zamolili zagovor molitvom koju je predvodio biskup Škvorčević.