Uz strogo poštivanje protuepidemijskih mjera i preporuka u svakoj procesiji iz šest hvarskih mjesta (Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska) bilo je 50 sudionika koji su pobožno i dostojanstveno sudjelovali u pokorničkom hodu cijele noći. U procesiji, čiji je organizator bratovština Presvetoga Oltarskoga Sakramenta, sudionici su predvođeni križonošama prešli put dug oko 25 kilometara. Procesija je krenula točno u 22 sata, a završila ujutro oko 7 sati. U ovogodišnjoj procesiji križonoše su bili: Dario Belić iz Jelse, Ivan Ojdanić iz Pitava, Antonio Grgičević iz Vrisnika, Toni Carić iz Svirača, Cvjetko Tresić iz Vrbanja i Rino Krstić iz Vrboske.

Križonoša iz Jelse Dario Belić (1986.) po povratku s raspelom u Jelsu izjavio je pred predstavnicima medija da je pod snažnim dojmom emocija i doživljaja svega onoga što se događalo cijele noći u procesiji. „Sve što se ovih dana događalo posebno sam snažno proživljavao. Želim zahvaliti župniku don Stanku Jerčiću koji je lijepo vodio obrede. Od srca zahvaljujem pratnji, zboru, svim sudionicima koji su na bilo koji način doprinijeli. Pod snažnim sam dojmovima i ne znam što bih vam rekao”, izjavio je pristiglim novinarima vidno uzbuđen jelšanski križonoša.

Ponesen emocijama križonoša Belić potrčao je s raspelom zadnjih dvjestotinjak metara procesije u naručje jelšanskomu župniku mons. Jerčiću. „Ponio me je taj trenutak. Teret križa ‚teži‘ ustvari od 1 do 100 kilograma. Nije stvar fizičkoga puta. Ovo nije folklor i to želim naglasiti. Drago mi je što sam u ovom vremenu koronavirusa ostvario životnu želju za koju sam živio već dvadesetak godina”, poručio je Belić.

Rino Krstić iz Vrboske je za Hrvatsku katoličku mrežu podijelio dojmove s procesije. „Osjećam umor – svaki dio tijela me boli. Osjećam zadovoljstvo. Osjećam zahvalnost Bogu što mi je dao lijepu noć, što mi je pomogao da to sve iznesem i što smo se na kraju svi sretni vratili kući.“

Kazao je da se tijekom noći sjetio Isusove muke što mu je bio poticaj da stisne zube i izdrži nošenje križa do kraja.

„Tu noć osjeti se Božja pomoć. Osjeti se kako su naši stari rekli: ‚Na početku puta ti nosiš taj križa ali kako put ide sve dalje i dalje i kako noć prolazi tako i ti osjetiš da križ zapravo nosi tebe‘“, zaključio je Krstić koji se za križonošu predbilježio još 2002. godine.

O tome koliko je na Hvaru važno biti križonoša i koliki interes vlada za tu procesiju najbolje potvrđuje podatak da će posljednji upisani za križonošu križ ponijeti u procesiju tek 2051. godine.

Jelšanski župnik mons. Jerčić rekao je da se održavanje procesije posljednje dvije godine u okvirima pandemije koronavirusne bolesti može povezati s održavanjem procesije u vrijeme rata. „Prošle godine bili smo svi uvjerenja da procesije neće biti zbog epidemije i karantene, ali da ćemo se sljedeće godine pripremiti za njezino održavanje. Sad se već bojimo razmišljati hoćemo li procesiju moći održati i sljedeće godine. U tom paralelizmu pada mi na pamet rat. Ni za jedan rat nije se mislilo da će toliko dugo trajati. Svaki rat lakše je početi, nego dokrajčiti”, rekao je mons. Jerčić.

Osvrnuvši se na pandemiju, jelšanski župnik izjavio je da koronavirus nije Božja kazna te da nije pristalica teorija zavjere. „Mi ustvari sami sebe kažnjavamo. I ova pandemija je ipak obilježena ljudskim faktorom. Krenuli smo u bezdušno trošenje i uništavanje prirodnih resursa. Zemlja se oskvrnjuje i uništava. Bog nam sigurno nije ostavio zemlju da bismo to činili”, poručio je. Izrazio je nadu da će pandemija završiti što prije te da će ljudi iz te pandemije izvući pouku za život.

Na pitanje novinara zašto se određeni vjernici nisu držali preporuka te su se priključili održavanju procesije, mons. Jerčić odgovorio je kako su iz Stožera i policije svjesni da nije moguće ograničiti slobodu ljudi u kretanju na slobodnom prostoru. „Ako su držali međusobnu distancu, ne vidim da se radi o kršenju mjera”, poručio je mons. Jerčić.

Pokornička noćna procesija na Hvaru izraz je vjerskog i kulturnog identiteta središnjega dijela otoka Hvara, a nastala je iz poštovanja prema događaju krvarenja svetoga Križića 1510. godine. Iz svakog mjesta procesije istovremeno kreću u smjeru kazaljke na satu te se vrate u svoje mjesto tako da se međusobno ne susreću. Križonoše nose križeve teške od 10 do 18 kilograma. Njih ispraćaju i dočekuju njihovi župnici. Procesija se od 2009. nalazi na UNESCO-vom popisu nematerijalne svjetske baštine.