Na izvorima i ušću povijesti spasenja

Uvodno biblijsko čitanje: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj, i bez nje ne postade ništa!” (Iv 1,1-3).
1. “Trojstvo koje si iznad svake biti, beskrajno božansko i dobro, čuvaru božanske mudrosti u kršćanima, uznesi nas iznad svake svjetlosti i svakog neznanja sve do najvišeg vrha biblijske mistike, gdje se jednostavne, bezuvjetne i nepokvarive bogoslovne tajne objavljuju u blistavom mraku šutnje.” S tim zazivom Dionizija Aeropagite, teologa kršćanskog Istoka, (Mistična teologija I., 1), započinjemo teški, ali zanosni hod u promatranje misterija samoga Boga. Nakon što smo se proteklih godina zaustavili na svakoj od tri božanske osobe – Sinu, Duhu, Ocu – ove jubilejske godine predlažemo jednim pogledom obuhvatiti zajedničku slavu Trojice koja su jedan Bog “ne u jedinstvu jedne osobe, već u Trojstvu jedne biti” (Predslovlje svetkovine Presvetoga Trojstva). Ovaj izbor odgovara uputi koju daje apostolsko pismo Nadomak trećem tisućljeću, koja za predmet slavljeničkog dijela proslave Velikoga jubileja stavlja “proslavu Trojstva, od kojega sve dolazi i prema kome je sve upućeno u svijetu i u povijesti ” (br. 55).
2. Nadahnjujući se na ponuđenoj slici iz Knjige Otkrivenja (usp. 22,1) moći ćemo usporediti taj tijek s putovanjem hodočasnika uz obale rijeke Božje, to jest njegove nazočnosti i njegove objave u ljudskoj povijesti.
Danas ćemo se, sažimljući smisao toga hoda, zaustaviti na dvije krajnje točke te rijeke: na njezinu izvoru i njezinu ušću, sjedinjujući ih u jedinstveni obzor. Božansko Trojstvo doista u samim izvorima bića i povijesti i prisutno je u njihovoj posljednjoj svrsi. Ono je početak i svršetak povijesti spasenja. Između dvije skrajnosti, Edenskoga vrta (usp. Otk 2) i stabla života nebeskog Jeruzalema (usp. Otk 22), teče dugi slijed promjena označen tamom i svjetlom, grijehom i milošću. Grijeh nas je udaljio od sjaja Božjega raja; Otkupljenje nas ponovno vodi k slavi novih nebesa i nove zemlje gdje “smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti” (ondje, 21,4).
3. Prvi pogled na taj obzor dala je početna stranica Svetoga pisma, koja ukazuje trenutak u kojem Božja stvarateljska sila stvara svijet ni iz čega: “U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1,1). Taj se pogled produbljuje u Novom zavjetu, vraćajući se sve do srca božanskoga života, kad Ivan na početku svoga Evanđelja proglašuje: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog” (Iv 1,1). Prije stvaranja i u njegovu temelju Objava nam daje razmišljati o otajstvu jedinoga Boga u trojstvu osoba: Otac i njegova Riječ, sjedinjeni u Duhu.
Biblijski pisac koji je napisao stranicu o stvaranju nije mogao prodrijeti u dubinu toga otajstva. Još je manje to bilo sposobno doseći čisto filozofsko razmišljanje, budući da Trojstvo nadilazi mogućnosti našega razuma te se može spoznati samo po Objavi.
A ipak, to otajstvo koje nas bezgranično nadilazi također nam je najbliža stvarnost, jer je na izvoru našega bića. Mi doista u Bogu “živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,28), i na sve tri božanske osobe primjenjuje se što sv. Augustin kaže o Bogu: On je “intimior intimo meo” (bliži mi je od mene samoga – Ispovijesti 3,6,11). U dubini našega bića, kamo ni naš pogled ne može stići, milost uprisutnjuje Oca, Sina i Duha Svetoga, jednoga Boga u tri osobe. Otajstvo je Trojstva, daleko od toga da bude suhoparna istina povjerena razumu, život koji je u nama i koji nas održava.
4. Od toga trojstvenog života, koji prethodi i utemeljeljuje stvaranje, polazi naše razmišljanje u ovoj jubilejskoj godini.
Početni misterij iz kojega sve izvire, Bog nam se pojavljuje kao Onaj koji je punina života i priopćuje biće, kao svjetlo koje “prosvjetljuje svakog čovjeka” (usp. Iv 1,9), kao Živući i darovatelj života. Pojavljuje nam se nadsve kao Ljubav, prema lijepoj definiciji iz Prve Ivanove poslanice (usp. 1 Iv 4,8). On je ljubav u svom najdubljem životu, gdje je trojstvena sila upravo izraz vječne ljubavi s kojom Otac rađa Sina i obojica se uzajamno darivaju u Duhu Svetomu. To je ljubav u vezi sa svijetom, budući da je slobodna odluka da ga izvede iz ništavila plod te bezgranične ljubavi koja se ižaruje na području stvaranja. Ako oči našega srca, prosvijetljene Objavom, budu dosta čiste i prodorne, postaju sposobne susresti u vjeri ovo otajstvo, u kojemu sve što postoji ima svoje korijene i svoj temelj.
5. Ali kako je istaknuto na početku, tajna Trojstva je također pred nama kao svrha kojoj povijest teži, kao domovina za kojom čeznemo. Naše razmišljanje o Trojstvu, slijedeći različita područja stvaranja i povijesti, gledat će u tu svrhu, koju nam Knjiga Otkrivenja snažno pokazuje kao pečat cijele povijesti.
To je drugi i posljednji dio Božje rijeke, koju smo malo prije spomenuli. U nebeskom Jeruzalemu dosiže se početak s krajem. Pojavljuje se, doista, Bog Otac kako sjedi na prijestolju i kaže: “Evo, sve činim novo!” (Otk 21,5). Uz njega je Jaganjac, to jest Krist, na svom prijestolju, sa svojim svjetlom, s knjigom života koja sadrži imena otkupljenih (usp. ondje, 21, 23.27; 22, 1.3). I, na kraju, u slatkom i snažnom razgovoru, evo Duha koji moli u nama i zajedno s Crkvom, zaručnicom Jaganjčevom, kaže: “Dođi, Gospodine Isuse” (usp. ondje 22,17.20).
Vratimo se stoga, zaključujući ovaj prednacrt svoga dugog hodočašća u otajstvo samoga Boga, molitvi Dionizija Aeropagite koji nas upozorava kako treba promišljati: “Upravo se u šutnji uče tajne toga mraka koji blista zasljepljujućom svjetlošću… Ona, ostajući potpuno nedodirljiva i nevidljiva, ispunja najljepšim sjajem ljepote umove koji znaju zatvoriti oči” (Mistična teologija, I., 1).
1