Svečanu večernju euharistiju predslavio je isusovac s Manuša o. Ante Tustonjić, a suslavili su domaći župnik don Božo Plazibat i župni vikar don Slavko Volarević.

Na početku mise, o. Tustonjić pozdravio je sve vjernike i župnika u svoje ime i u ime sve braće isusovaca s Manuša u Splitu, jer su oni nekada djelovali u toj župi. „Okupili smo se danas oko Srca Isusova gdje nalazimo svoju snagu i gdje želimo zahvaliti za sve dobro što dobivamo, za svoje obitelji, za sve što dobivamo dobro jedni od drugih, za svoju Domovinu i molimo dragoga Boga da nam oprosti naše misli koje nisu uvijek bile dobre, ni po Njegovu Srcu te zamolimo Gospodina da blagoslovi u nama sve ono dobro što imamo, a odagna od nas sve ono loše“, pozvao je uvodeći u slavlje.

U propovijedi je kazao, da ljude često procjenjujemo po vanjskom izgledu. „Netko nam se (ne) svidi na prvi pogled, ali često ostajemo razočarani jer ono što je lijepo izvana, često, nije lijepo iznutra. Drugi kriterij prema kojem procjenjujemo ljude, njihova je inteligencija, titule pa kažemo: ‚Kako pametno govori, kakav je vrsni stručnjak, veleuman, svjetski čovjek, akademik‘, a kasnije se ti isti pokažu kao moralni siromasi. Volimo se hvastati pa nam je popularno reći, kad je netko nama poznat ili blizak u službi politike: ‚To ti je moj prijatelj, rođak, brat…‘, kao da smo tada veći. Najčešće se razočaramo.“ Zapitao je: „Što je ono što nas kod ljudi oduševljava?“, naglasivši da je to „dobro srce i kad ga pronađemo, sretni smo, to je ono što želimo. Dobro srce ljudsko nas privlači.“

Nadalje je kazao da je u Bogu uvijek otvoreno srce. „Njegovo srce bilo je kopljem ranjeno, iz njegovog srca potekao je život za nas. Koliko sam ja spreman uzeti? Postavljamo si često pitanje zašto ljudi nisu dobri, a Gospodin, svakog od nas voli. Božja ljubav je prema svakom ista. Čovjek je taj koji stvara razliku“, poručio je, kazavši vjernicima da se upitaju „je li im srce tvrda glina ili vosak od kojeg se može oblikovati svijeća i biti svjetlo u tami, biti koristan drugom“.

„Nije lako govoriti ni o srcu ljudskom, ni o Božjem. Srce je cijeli čovjek i uključeno je u moj mozak, razum, osjećaj i volju: što ja hoću ili neću.“ Propovjednik je podsjetio na riječi pape Benedikta XVI., „koji nam stalno govori da molimo za našu nesretnu Europu koja polako gubi razum i vjeru te ono što nije dobro postaje normalno, a dobro se proglašava nenormalnim“.

Podsjetio je i da se će se uskoro napuniti i 350 godina otkad se slavi srce Isusovo, tj. otkad je papa Klement XIII. 1765. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova, nakon ukazanja koja je imala sv. Margareta Marija Alacoque, 1675. godine. Njoj je Isus na svršetku poruke obećao nagradu svima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca: „Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.“ Stoga je pozvao vjernike da obavljaju pobožnost prvih petaka i da danas tako okupljeni oko Srca Isusova zajedno mole: „Gospodine očuvaj naš srce, razum, volju, da budem dobar čovjek, dobrog srca, po uzoru na Tvoje Srce!“

Župnik don Božo je na kraju slavlja zahvalio predslavitelju o. Anti i svim ostalim predslaviteljima misa toga dana i tijekom trodnevnice te vikaru don Slavku, kao i svim svojim župljanima, hodočasnicima susjednih župa, brojnim ministrantima te čitačima i mješovitim župnom zboru na čelu s maestrom Androm Čalom. „Nadahnjujmo se na Srcu Isusovu, da možemo uskladiti naše misli i djela sa Srcem Isusovim, da bismo bili puk Božji po Srcu Isusovu koje je otvoreno za svakoga“, rekao je, poželjevši im da više ne procjenjuju ljude po vanjštini jer ona ne čini čovjeka, nego po onomu što čini čovjeka, a to je njegovo srce.

Slavlje je završilo pjesmom „Do nebesa nek’ se ori“ o. Petra Perice.