Samobor, (IKA) – U nastavku obilježavanja 35. obljetnice Kursilja u Hrvatskoj, u subotu 17. listopada u Kući susreta Tabor u Samoboru poslijepodnevni program započeo je pozdravnom riječju izaslanika zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe generalnog vikara mons. Ivana Mustaća. Prisjetio se svoga susreta s Kursiljom godine 1996., kada ga se posebno dojmio svećenik otvorenoga srca koje se rijetko susreće, a takvo je ostalo i danas, Andrije Vrane. Uime nadbiskupa Prenđe pozvao je mlade kursiljiste sljedeće godine u Zadar na susret Hrvatske katoličke mladeži kako bi zajedno s mladima iz drugih udruga, pokreta i molitvenih zajednica svjedočili gradu Zadru, ali i cijeloj domovini. Starije kursiljiste pozvao je na molitvu i post s nakanom uspjeha susreta.
Sudionicima proslave pridružili su se i članovi Europskoga tajništva Kursilja, uime kojih je pozdrav uputio tajnik Francis Napoli.
U sklopu proslave održana je Nacionalna ultreja – obnova pod geslom “Ali Toma, zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus”. Vlč. Andrija Vrane na Tominu primjeru ukazao je kako se iz sumnje i strahova dolazi do ushita, a od predanja do svog poslanja, s posebnim naglaskom na ulogu zajednice na toj putanji. Uvodno je predstavio lik apostola Tome, podsjetivši kako je hrabar, oduševljen čovjek, ali čovjek koji je bio velik nevjernik, držao se po strani, nekomunikativan, samouvjeren i sumnjičav. Doživio je teško razočarenje, jer je “onaj kome je povjerio svoj život, sada mrtav”. Posljedica toga je njegovo izdvajanje iz zajednice. Zapravo, on se teško ogriješio o zajednicu, jer nije vjerovao svojima. No, ako želimo otkriti kako mu pomoći, vidimo veliku ulogu upravo zajednice. “Govorili su mu učenici”, a mogli su i ne govoriti. Nije on njih tražio. Odviše je bio razočaran da bi pitao. A oni nisu prigovarali, nisu predbacivali, niti optuživali ili ga omalovažavali što nije bio s njima, što se isključio. Govorili su, nije rečeno “rekli su”, jedanput i neka čuje ako hoće. Ne, govorili su, to je trajan glagol, upozorio je vlč. Vrane, jer taj “govorili su” kaže da im je bilo stalo do njega. On na njihov govor postaje zbunjen, a javlja se i strah. No, bojati se Boga znači nositi njegovu nadmoć nad ljudskim strahovima koji rađaju beznađem, očajem ili depresijom. Sveti strah preobražava naša strahovanja u sigurnost u Bogu. Toma na sve to reče “Neću vjerovati dok…”, a onda kad prinese svoj prst izusti “Gospodin moj i Bog moj”. U tom uskliku sva je Tomina ljubav, njegova slutnja, njegov mučni dosadašnji put u sumnji strahovima, i konačno njegovo prepoznavanje znakova. Njegov se duh otvorio za ovu veliku spoznaju, koja je izvor svega i u kojoj Bog ostaje naša unutarnja radost. Tako je počela i izgradnja Tomine ličnosti, vraća mu se izgubljeno povjerenje u ljude. Sada ih na nov način počinje voljeti, podsjetio je vlč. Vrane, te istaknuo kako bez te duboke spoznaje sva djela ostaju troma. Ali ako smo shvatiti da je Gospodin mojega života, onaj koga ljubim, moj prijatelj, sve moje, onda je sve drugo u redu. U mene se vraća mir, moje djelomične želje zadržavaju svoje relativno prolazno značenje, ja ih mogu opet u miru prihvatiti kao što ih mogu u miru i napustiti, zaključio je vlč. Vrane. Nakon nagovora uslijedila su svjedočenja kursiljista iz Varaždina, Posušja, Zadra i Splita, te mladih.