Vatikan, (IKA/CNS) – Nakon više godina proučavanja vatikanska Međunarodna teološka komisija izjavila je da postoje dobri razlozi za nadu da djeca koja umru a da nisu krštena idu u raj, prenosi američka katolička novinska agencija CNS. Dokument od 41 stranice naslovljen “Nada spasenja za djecu umrlu bez krštenja” objavljen je u izdanju dokumentacijske službe agencije Catholic News Service u rubrici Izvori, a papa Benedikt XVI. odobrio je početkom ove godine njegovo objavljivanje.
U dokumentu objavljenom 20. travnja Komisija izjavljuje kako se čini da tradicionalno viđenje limba – kao mjesta gdje nekrštena djeca provode vječnost bez zajedništva s Bogom – odražava “nepotrebno restriktivan pogled na spasenje”. Crkva nastavlja učiti da je, zbog istočnoga grijeha, krštenje redoviti način spasenja svih ljudi te poziva roditelje da krste djecu, ističe dokument. Ipak, kaže se u njemu kako danas postoji veća teološka svijest da je Bog milosrdan i da “želi da se sva ljudska bića spase”. Milost ima prednost pred grijehom, a isključivanje nevine djece iz raja čini se da ne odražava Kristovu naročitu ljubav prema “malenima”, piše CNS.
“Naš je zaključak da mnogi čimbenici što smo ih sagledali… daju ozbiljne teološke i liturgijske temelje za nadu da će nekrštena djeca koja umru biti spašena i uživati blaženo gledanje”, kaže se u dokumentu te dodaje: “Ističemo da su to razlozi za nadu praćenu molitvom, prije negoli temelj za sigurno znanje.”
Međunarodna teološka komisija koja ima 30 članova djeluje kao vatikansko savjetodavno tijelo, posebice u odnosu na Kongregaciju za nauk vjere. Njezini dokumenti ne smatraju se autoritativnim crkvenim naukom, no ponekad pripremaju teren za službene izjave Vatikana.
Dokument te komisije kaže da spasenje nekrštene djece koja su umrla postaje hitno pastoralno pitanje, djelomično i zbog toga što je njihov broj u velikom porastu. Mnoga se djeca danas rađaju roditeljima koji nisu praktični katolici, a mnoga druga su žrtve pobačaja. Limb nikad nije bio definiran kao crkvena dogma te se ne spominje ni u sadašnjem Katekizmu Katoličke Crkve, koji jednostavno izriče da su nekrštena djeca povjerena Božjem milosrđu. Ipak, Limb je dugo vremena bio prisutan u općem nauku Crkve. U suvremeno vrijeme “ljudima postaje sve teže prihvatiti da je Bog pravedan i milosrdan ako isključuje djecu, koja nemaju osobnih grijeha, iz vječne sreće”, kaže se u novom dokumentu.
Roditelji osobito mogu iskusiti bol i osjećaje krivnje ukoliko dvoje oko toga jesu li njihova nekrštena djeca s Bogom, navodi se dalje. Nada Crkve u spasenje te djece odražava rastuću svijest o Božjem milosrđu, izjavljuje komisija. No to pitanje, kaže se dalje, nije jednostavno, jer uvažavanje božanskoga milosrđa mora biti pomireno s temeljnim naukom Crkve o istočnom grijehu i o neophodnosti krštenja za spasenje.
U dokumentu je prikazan razvoj crkvenog promišljanja o sudbini nekrštene djece, primjećujući da “nema izričita odgovora” o tom problemu u Svetom pismu ili u Tradiciji. U petom stoljeću sv. Augustin je zaključio da su djeca koja umiru bez krštenja predana u pakao. Do 13. stoljeća teolozi govore o “limbu djece” kao mjestu gdje su nekrštena djeca lišena gledanja Boga, ali ne pate jer im nije poznato čega su lišena. U tijeku stoljeća pape i crkveni sabori pazili su da Limb ne definiraju kao nauk vjere te da to pitanje ostave otvorenim. To je bilo važno radi omogućavanja razvoja nauka, ističe Teološka komisija.
Ključno pitanje kojim se dokument bavi crkveni je nauk o tome da je krštenje neophodno za spasenje. Potrebno je protumačiti taj nauk u vidu činjenice da “djeca… ne postavljaju nikakve osobne prepreke na put otkupiteljske milosti”, navodi dokument. U toj i drugim situacijama, potreba sakramenta krsta nije apsolutna, nego je sekundarna u odnosu na Božju želju za spasenjem svake osobe. “Bog može tako dati krsnu milost bez podjeljivanja samoga sakramenta, te bi se na tu činjenicu valjalo podsjetiti kad je onemogućeno podjeljivanje sakramenta krsta”, kaže se u dokumentu.
Time se ne niječe istina da spasenje dolazi po Kristu i po Crkvi, no potrebno je doći do jasnijeg razumijevanja o tome kako se to događa. U dokumentu je navedeno nekoliko načina na koje bi nekrštena djeca mogla biti sjedinjena s Kristom: “spasenjsko suobličenje s Kristom u njegovoj smrti” za djecu koja i sama trpe i umiru; solidarnost s Kristom među dječjim žrtvama nasilja, rođenim i nerođenim, koja su poput svete nevine dječice što ih je ubio kralj Herod ugrožena “strahom ili sebičnošću drugih”; Bog može jednostavno dati dar spasenja nekrštenoj djeci, koji odgovara njegovu sakramentalnom daru spasenja krštenima.
Dokument ističe kako Crkva jasno uči da su ljudi rođeni u stanju grešnosti – istočnog grijeha – koji zahtijeva čin otkupiteljske milosti kako bi bio ispran. No, Sveto pismo također proglašava i “preizobilje” milosti nad grijehom. Čini se da to nedostaje u ideji Limba, koja se više poistovjećuje s Adamovom grešnošću negoli s Kristovim otkupljenjem. Tako se kaže da “Kristova solidarnost sa čitavim čovječanstvom mora imati prednost nad solidarnošću ljudskih bića s Adamom”.
Liturgijski je razlog nade potvrđen 1970. uvođenjem obreda sprovoda nekrštene djece čiji su ih roditelji namjeravali dati krstiti.
Komisija ističe da taj novi teološki pristup pitanju nekrštene djece ne bi smio biti rabljen u cilju “nijekanja potrebe krštenja, niti u cilju odgađanja podjeljivanja sakramenta”. “Naprotiv, postoje razlozi za nadu da će Bog spasiti tu djecu upravo stoga što nije moglo biti za njih učinjeno ono što bi bilo najbolje – krstiti ih u vjeri Crkve i vidljivo ih združiti s tijelom Kristovim”. Komisija ističe da nada nije isto što i sigurnost o sudbini takve djece.
“Mora se jasno priznati da Crkva nema sigurnoga znanja o spasenju nekrštene djece koja umiru”, kaže se u dokumentu.
Kardinal Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI. bio je predsjednik te komisije i prefekt Kongregacije za nauk vjere kad je 2004. komisija započela sustavno proučavanje pitanja Limba. Američki kardinal Wiliam J. Levada sada predsjeda komisijom i vodi Kongregaciju za nauk vjere. On se 19. siječnja susreo s Papom da bi razmotrili taj dokument, te ga je uz Papinu dozvolu odobrio za objavljivanje.