Vrlika, (IKA) – Svečanim misnim slavljem ispred ostataka starohrvatske crkve Sv. Spasa iz 9. stoljeća s najbolje očuvanim zvonikom, građenim u starohrvatskom slogu, koji stoji i danas, u selu Cetini na vrilu rijeke Cetine, vjernici Vrlike, župe Gospe od Ružarija, kojoj starohrvatska crkva pripada, cijeloga vrličkog kraja i šire okolice, od Kijeva, Sinja sve do Splita te iz gotovo cijele Dalmacije, u subotu 16. svibnja proslavili su blagdan Uzašašća Gospodinova, pučki zvanog i Spasovo. Blagdansko bogoslužje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Na slavlju je sudjelovalo oko 2000 vjernika, a pjevanje je prevodio zbor Gospe od zdravlja pod ravnanjem mo fra Stipice Grgata. U slavlju su sudjelovali vikar Provincije fra Ante Udovičić, sinjski gvardijan fra Petar Klapež, vrlički župnik fra Jakov Viro i još 14 svećenika. Među sudionicima bili su gradonačelnik Vrlike, predsjednik VAD-a Stipe Jukić, dogradonačelnica Sinja Kristina Križanac kao i većina predavača koji su sudjelovali na međunarodnom znanstvenom skupu o 300. obljetnici obrane Sinja uz Gospin zagovor. Voditelj cjelokupnog slavlja u Cetini bio je fra Josip Grbavac. Starohrvatska crkva Sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine, jedna je od najstarijih i najsačuvanijih starohrvatskih srednjovjekovnih sakralnih građevina, ima posebno značenje za hrvatski katolički puk cetinskoga i kninskoga kraja i mnogo šire. Pozdravne riječi prije početka misnoga slavlja prisutnima je uputio dekan Cetinskoga dekanata don Stipe Ljubas, istaknuvši uz posebnu dobrodošlicu nadbiskupu Barišiću kako je to naše sveto mjesto. “Jedna rijeka Jadro svjedoči o našem krštenju, a ovaj izvor rijeke Cetine, kao i rijeka Jadro, svjedoči čvrstoću vjere, nade i ljubavi”, kazao je.
Nadbiskup Barišić uvodeći u misno slavlje istaknuo je kako su na tom svetom tlu dvije memorije. Jedna ona povijesna kojoj želimo dati poštovanje i zahvalnost onim našim generacijama koje su u teškim okolnostima bili ono što Gospodin reče svojim učenicima: “Bit će te mi svjedoci”. Podsjetio je kako je njihovo svjedočenje, život i žrtve sjeme za nove generacije i za nas danas. Osvrnuo se na riječi sv. Luke iz Djela apostolskih gdje se u Prvoj knjizi obraća Teofilu riječima kako je Isus, riječ Božja, došao u vrijeme i prostor, ušla među njih, uzela ljudski život u svemu jednak osim u grijehu. Sv. Luka nadalje u tekstu napominje Teofilu kako tu memoriju i stvarnost ne smije zaboraviti. Nadbiskup je važnim istaknuo kako je Teofil danas svatko od nas. “Ova memorija je zapravo temelj života, temelj našega spasenja. Tako i mi ne možemo zaboraviti ovu memoriju naših generacija mučenika, vjernika, ne samo od 9. st. kad je sagrađena ova crkva za vrijeme kneza Branimira, nego i kasnije memorije koje su ugrađene u našu današnju stvarnost, 300 godina slavlja Gospe Sinjske, 70 godina od Bleiburga, žrtve križa, pogubljenja tolikih generacija mladosti. To je memorija Oluje koje se spominjemo skoro 25 godina”, podsjetio je nadbiskup i kazao kako se tom memorijom ne želimo vraćati natrag i zatvarati se, nego okrenuti se budućnosti. Uz ostalo napomenuo je kako nas Gospodin zove za svoje učenike i želi da u ovom vremenu i prostoru ostvarujmo ovu prošlost, da gradimo kraljevstvo Božje univerzalno, u kome ima mjesta za svakoga i da nitko ne bude suvišan. Ali, podsjetio je nadbiskup, kako uvijek u nama postoji ono vraćanje u prošlost, isključivanje drugih i traženje svoga nekoga carstva, kraljevstva, kneževine, županije no istaknuo je bez zajedništva i otvorenosti Isusu i njegovu kraljevstvu dogodit će se uvijek lom ove memorije, zaboravit ćemo prošlost, bježati u budućnost, i konačno ili ćemo gledati u nebo ili ćemo se vezati uz zemlju. Uzašašće Gospodinovo je otajstvo vjere, domet u kojemu će svatko doživjeti osobno ostvarenje zahvaljujući ljubavi Božjoj, rekao je nadbiskup. Osvrnuo se na 1200 starokršćanskih grobova oko crkve Sv. Spasa, za koje je rekao da nisu prošlost nego su zahvaljujući Gospodinovu uzašašću zajedno s nama dio njegove budućnosti. Gospodin želi da vrednujemo svoju povijest generacije, događaje, ali da to preko nas bude usmjereno konačnom ostvarenju, proslavi i potvrdi života osobnog i zajedničkog života naše povijesti. “Slaveći ovdje taj događaj nas kršćana mislim i na braću pravoslavce jer Vaznesenje Hristovo i Gospodinovo uzašašće isti su događaji. Pa možemo li mi koji se pozivamo na njega graditi jedno kraljevstvo zajedništva, mira i suživota”, zapitao se nadbiskup i iskazao uvjerenje da je to moguće.
Podsjetio je na pjesnika Petra Preradovića koji nije bio Hrvat, ni katolik ali je pisao pjesmu svome narodu gdje je i među kojim je živio. On je svjedok ljubavi, istaknuo je nadbiskup i dodao kako vjeruje da je moguće ovdje suživotom graditi kraljevstvo Božje. Iskazao je nadu i uvjerenje kako to riječima želimo i pokušavamo kada svakodnevno izgovaramo “dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja kao na nebu tako i na zemlji”. Pozvao je “povežimo to osobno i zajedno nebo i zemlju nad ovom Lijepom Našom. Ono što Gospodin želi za našu budućnost je da budemo svjedoci te budućnosti”.