Zagreb, (IKA) – Međunarodni znanstveni skup “Kako je nastala država Hrvatska 1991.” održan je 27. studenoga u velikoj dvorani palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u povodu 10. obljetnice smrti akademika Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske.
Na skupu su uz visoke državne dužnosnike predsjednika Hrvatskog sabora Luku Bebića i predsjednice Vlade RH Jadranke Kosor, te predsjednice Ustavnog suda RH Jasne Omejec i predsjednika saborskoga Odbora za kulturu Petar Selem, sudjelovali i predstavnici Crkve zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u RH nadbiskup Mario Roberto Cassari i generalni tajnik Biskupske sinode nadbiskup Nikola Eterović, te zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić.
Nakon uvodnog pozdrava predsjednika HAZU akademika Milana Moguša, uslijedila su uvodna obraćanja predsjednika Bebića i premijerke Kosor, koji su podsjetili na vrijeme koje je obilježilo razdoblje neposredno prije donošenja “Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske” te potom obranu domovine i nemjerljivu ulogu predsjednika Tuđmana “kako bi bili svoji na svome”.

U radnom dijelu skupa izlaganja je održalo četrnaest domaćih i inozemnih uglednika. Nadbiskup Nikola Eterović, glavni tajnik Biskupske sinode, dao je svoj doprinos skupu izlaganjem “Sveta Stolica i priznanje Republike Hrvatske”. Nadbiskup Eterović podsjetio je kako je 90-tih godina Sveta Stolica smatrala da bi konfederalno uređenje moglo biti odgovarajuće rješenje jugoslavenske krize koja je svakim danom postajala očitija. U tom nastojanju Sveta Stolica je sa zanimanjem pratila prijedloge političara, pojedinih jugoslavenskih republika, posebno RH koji su predlagali da Jugoslavija postane konfederacija suverenih država. Apostolska Stolica nadala se da bi se preustrojem društvenoga i političkoga uređenja bivšu federativnu u konfederativnu državu mogle ublažiti napetosti među pojedinim republikama. U tom se djelovanju Sveta Stolica vodila načelima koja je od početka siječnja 1991. godine javno zastupala i primjenjivala na situaciju u Jugoslaviji, a ona su bila: poštovanje prava naroda na samoopredjeljenje, poštovanje prava osoba i nacionalnih zajednica, protivila se uporabi sile u rješavanju spornih pitanja, neumorno promicanje dijaloga među svim zainteresiranim stranama te uspostava mirne koegzistencije među narodima Jugoslavije u pravdi i međusobnom poštivanju. Konfederativno uređenje Jugoslavije zahtijevalo je mir u zemlji kako bi se mogli održati pregovori predstavnika pojedinih republika o važnom pitanju. Nažalost, vojna intervencija federativne armije u Sloveniji, te potom posebnom žestinom protiv Hrvatske pokopala je tu mogućnost, rekao je nadbiskup. Sveta Stolica smatrala je da su time “autori vojnih akcija uzeli na se glavnu odgovornost za neomogućavanje neophodnog procesa u traženju mirnoga rješenja jugoslavenske krize”, istaknuo je nadbiskup Eterović, te podsjetio kako je stav Svete Stolice dobio drukčiji pristup nakon referenduma o nezavisnosti Hrvatske i Slovenije, te nakon proglašenja nezavisnosti tih dviju republika. Na tu promjenu veoma je utjecalo i sve očitije vojno angažiranje jugoslavenske vojske prvo u Sloveniji, a potom u Hrvatskoj. Osuđujući vojnu intervenciju, predstavnici Svete Stolice nadali su se da će posredstvom međunarodne zajednice prestati sukobi, te da će se dijalogom naći neko prihvatljivo rješenje jugoslavenske krize.
U jesen godine 1991., kada je proces raspada Jugoslavije postao nezaustavljiv, te se praktički bilo nemoguće nadati da će se već tada zaraćene strane sastati i dijalogom riješiti pitanje budućnosti pojedinih federalnih jedinica, Sveti Otac i Apostolska Stolica pojačali su poziv na dijalog svim stranama u bivšoj Jugoslaviji. Istodobno su pozivali međunarodnu zajednicu, posebno europske države, da pojačaju nastojanje kako bi spriječili krvoproliće u još uvijek formalno postojećoj jugoslavenskoj državi. U svome nastojanju, Sveta Stolica nije brinula samo za sudbinu hrvatskoga naroda. Nju je zanimala sudbina slovenskoga, ali i srpskoga naroda kao i svih drugih naroda i narodnosti u bivšoj Jugoslaviji, podsjetio je nadbiskup.
Nakon što se situacija pogoršala, posebno na vojnom polju, sazrijevala je ideja priznavanja republika Hrvatske i Slovenije. Sveta Stolica bila je u kontaktu s brojnim državama. U tom nastojanju stvaranja međunarodne suglasnosti, važno je spomenuti memorandum koji je državni tajnik kardinal Angelo Sodano 26. studenoga 1991. uručio svim veleposlanicima zemalja Konferencije za europsku sigurnost i suradnju s molbom da ga prenesu svojim vladama. Prema riječima nadbiskupa Eterovića, nastupi Svete Stolice nisu ostali bez učinaka. Oni se vjerojatno mogu vidjeti i u odluci ministara vanjskih poslova zemalja Europske zajednice koji su se 16. prosinca 1991. u Bruxellesu dogovorili o postupku priznavanja svih jugoslavenskih republika koje će to formalno zatražiti i za to ispuniti uvjete.
Nadbiskup Eterović nadalje je istaknuo kako je svojim priznanjem republika Hrvatske i Slovenije 1992. godine, prije priznanja obje republike od strane zemalja EZ, željela pokazati svoju načelnu politiku. Priznavanjem tih republika promijenila se njihova pravna pozicija u međunarodnom pravu. Ratne djelatnosti koje su se vodile u tadašnjoj Jugoslaviji nisu se više mogle opravdavati kao unutarnji problem jedne suverene države. Ti su sukobi tada dobivali obilježja međudržavnih sukoba, odnosno osvajačkog i obrambenog rata. Vjerojatno je i takva pravna izmjena situacije RH, utjecala da prestanu veliki i organizirani napadi na njezin teritorij. Proces priznavanja nezavisnosti republika Hrvatske i Slovenije pokazuje važnost prisutnosti Svete Stolice u međunarodnoj zajednici. Taj čin je i zorni primjer djelovanja Apostolske Stolice u međunarodnom ozračju. Sveta Stolica ne želi drugo, doli primjenjivati načela međunarodnoga prava da bi se riješile pojedine krizne situacije, imajući u vidu poštovanje volje naroda na samoopredjeljenje, njihov slobodni izbor na život u vlastitoj domovini, i demokratski ustroj kojim se poštuju sva ljudska prava, posebno prava manjina kao i drugih osoba i skupina kojima je potrebna pomoć cjelokupne zajednice, rekao je nadbiskup Eterović, te zaključio svoje izlaganje riječima kako je Sveta Stolica uvjerena da tim djelovanjem daje valjani doprinos na području prava i koegzistencije među narodima, te da tako pridonosi proširenju mira u svijetu.