Split, 8. 8. 1996. (IKA) – “Gdje nema ljubavi, ne može biti ni radosti”, ustvrdio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Ante Juria u razgovoru za “Glas Koncila”, od 11. kolovoza. Tom je prigodom nadbiskup Juria govorio o radosti, miru u srcu, kršaanskome shvaaanju zajedništva i podnošenju trpljenja, te potrebi otvorenosti za ljude oko sebe. “Ne možeš drugome donijeti mir ako ga sam nemaš. A da budeš radostan, moraš darivati. Ako donosiš nemir, kako aeš sam biti radostan? Ako uneseš u drugoga nemir, nemaš ga sam. Dolazeai u vjernieku zajednicu, trebamo sami nešto pridonijeti. Ne možemo sudjelovati u bogoslužju kao samoživci, da samo mi nešto dobijemo, da se samo mi usreaimo, oraspoložimo, kao da nitko drugi ne postoji. Radosti ae biti više i bit ae veaa ako bude radosna cijela zajednica. Onda au i ja uroniti u tu radost. Ako sam ništa ne pridonesem toj zajedniekoj radosti, onda ae biti manjkava i kod mene”, istaknuo je splitsko-makarski nadbiskup. Govoreai o kršaanskome shvaaanju patnje u svjetlu Kristova križa, nadbiskup Juria je rekao: “Zaista je neobieno, obilazeai naše ranjenike, da nisam naišao ni na jednoga koji bi bio oeajan. A bilo je teških ranjenika. To je einjenica nad kojom se valja zamisliti. Kad eovjek trpi s vjerom, kad trpi zbog ideala, ne može biti nesretan. Svima koji trpe želim da se trude, da sjedine svoju patnju i bol s Kristovom, jer ona spašava, ne samo njega, nego i druge. Teško je shvatiti da možemo biti izabrani da spašavamo svijet patnjom. Nije patnja besmislena, nije gubitak. To aemo u potpunosti tek u vjeenosti shvatiti. Stoga molim za sve patnike da sjedine svoje muke s Isusovim i što budu tješnje s njim bili sjedinjeni u boli, bit ae tješnje sjedinjeni i u proslavi i u uskrsnuau.”
Splitsko-makarski metropolit se posebno u razgovoru osvrnuo na liturgijska slavlja i ulogu sveaenika u zajednici, rekavši: “U obnovljenoj liturgiji Crkva je dala prigodu šutnje, da razmišljamo o Božjoj rijeei. Ne zato da šutimo zbog šutnje, nego da nas obogati, da nastavimo razgovor s Bogom. No, mi ne trpimo šutnju. Na muci je sveaenik ako hoae održati šutnju, minutu-dvije, jer nismo naviknuti biti sami s Bogom. Ponašamo se ponekad kao da smo zaeepljena baeva koja je oblivena vodom, a u nju ne ulazi ni kapi. Tako i mi, sa svom liturgijom, sa svim pjevanjem, sa svim molitvama, iza?emo samo orošeni, a da nam u dušu ništa ne prodre. Crkva je razborita majka koja zna što eini kad nešto propisuje iz ljubavi. Ali mi nismo oeito dobra djeca koja uvažavaju njezinu ljubav. Sveaenik bi trebao ono što je sam upio, što je razmatrao, to predati drugima, da mu se ne dogodi da divno govori, a onda ništa od svih tih lijepih rijeei. Što sam usvojio, samo to mogu predati drugome. A ako se samo nauei govoriti, a ne živi, to se ne hvata duše. Bog hoae da mi budemo posrednici koji se daju. Što se više otvorimo Bogu, to ae on više preko nas djelovati. Može biti i do vjernika da ne primaju rijeei Božje, kao i na sveaeniku koji bez dovoljna dostojanstva služi svete obrede. Naša se vjera oeituje i kroz naše obrede, od poklona do prieesti. O nama sveaenicima ovisi koliko ae ljudi biti obogaaeni obredom. Može se dogoditi da budu smuaeni i sablaženjeni našim neozbiljnim ponašanjem, i bez dovoljne pobožosti u obredima. Nama je Bog dao svoj biser i bogatstvo, euharistiju, a kakav ae biti okvir u koji aemo je staviti, ovisi mnogo o nama. Crkva je napravila taj okvir zaista lijepim. Liturgija je pravo bogatstvo. Ali ovisi o nama kako to primjenjujemo”.