Nadbiskupa je dočekao župnik don Bariša Plećaš koji je uz don Renata Pudara, nadbiskupova tajnika, suslavio misu te izrazio dobrodošlicu, radost i zahvalnost zbog dolaska mons. Križića. Čitanja su pročitale sestre maloga Lovre, a evanđelje je navijestio don Renato. Pjevao je župni zbor u koji su uključeni i članovi obitelji krštenika.

Nakon pročitane Riječi Božje nadbiskup je započeo homiliju osvrtom na pročitano evanđelje u kojemu je ključna rečenica jednog pismoznanca Isusu ‘Koja je najveća zapovijed u Zakonu (ili katekizmu)?’, kazavši kako su Židovi imali više od 600 zapovijedi koje su vjernici morali obdržavati, ali nisu sve imale jednaku težinu, važnost.

Isus mu odgovara da je to zapovijed ljubavi, ali u dva pravca: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Zatim je nadbiskup pojasnio: „Mnogi su sveci, tumačeći ovaj Isusov odgovor pismoznancu, stavljali naglasak da ljubav prema bližnjemu treba dati prednost u odnosu na ljubav prema Bogu. Zato što bez ljubavi prema bližnjemu nema prave ljubavi prema Bogu.“

Iz ove tvrdnje nadbiskup je izvukao iskustvo našega života: „Nažalost, mnogi kršćani to ne shvaćaju dobro. Uvjere se da ljube Boga jer se s vremena na vrijeme, a možda i često, mole Bogu, prekriže prije jela, idu u crkvu, daju i milostinju, ali su im s druge strane odnosi s drugim osobama, a često i s vlastitim ukućanima, jako narušeni: s mnogima su posvađani i s njima ne razgovaraju, žele im zlo i mrze ih. Isus to ne dopušta.

Znamo iz evanđelja koliko je Isus govorio o praštanju i izmirenju: do te mjere da je tim uvjetovao moć naše molitve. Prije nego Bogu prinesemo svoj dar, svoju molitvu, trebamo se izmiriti s onima s kojima je naš odnos poremećen, onda će naša molitva imati snagu.”

Podsjećajući na Isusove riječi iz Očenaša: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim“, nadbiskup je ustvrdio i postavio pitanje: „Mi sami molimo da nam Bog oprosti kako i mi opraštamo drugima. Moramo se nad ovim zamisliti: kako to mi opraštamo?“

„Mnogi misle da prvi korak prema izmirenju mora napraviti onaj tko je više kriv. Tako se izmirenje neće dogoditi nikada, jer svi mislimo da je onaj drugi, s kojim smo se zakačili, više kriv. Zapravo, prvi korak treba napraviti osoba u kojoj je više duha Božjega, jer taj duh je dira u savjesti da napravi taj korak“, pojasnio je mons. Križić.

„Ono što nam najviše priječi ljubiti druge jest naš egoizam, naša okrenutost prema nama samima“, jer „osobe, u kojima je previše egoizma, postaju nesposobne za ljubav, ali će zato svima prigovarati da njih ne vole ili da do njih ne drže“, protumačio je nadbiskup.

„Ljubav se ne dokazuje riječima, koliko god sladunjave bile, nego žrtvama i služenjem. Isus je ljubav prema nama dokazao žrtvom na križu. I zato se može reći da nema ljubavi bez križa. Tko zna nositi križ, taj zna i ljubiti. Bez toga ljubav je laž ili interes. Tako je i u obitelji: kada se muž za ženu ili žena za muža prestanu žrtvovati znak je da je ljubav ishlapila“, pojasnio je.

Nadbiskup je pri tome preporučio lijek: „Bog nas zato stalno poziva da provjerimo našu ljubav prema bližnjemu prije nego provjerimo našu ljubav prema njemu.“

Budući da je ovaj prvi pastirski pohod jednoj župi bio potaknut krštenjem sedmog djeteta obitelji Ivana i Ljubice Šaškor, u okviru propovijedi nadbiskup se obratio i njima, ali porukom svima kazao što mu je na srcu. Između ostalog rekao je i ovo: „Mislim da već imate iskustvo, a još više ćete ga imati kasnije, da su vam djeca najveće bogatstvo. Vjerojatno im nećete moći priuštiti materijalnog koliko će moći oni koji imaju jedno ili dvoje djece. To nije najbitnije. Priuštite im ono najvažnije: roditeljsku ljubav, da rastu u ozračju ljubavi, i djeca će vam biti bogata i zahvalna.“

Kazao je i jedan zgodan životni primjer: „Kad su jednu majku brojne obitelji upitali kako je mogla raspodijeliti svoju ljubav na toliko djece, ona je odgovorila: ‘Ništa nisam dijelila, ja sam ljubav umnažala!’”

Nadalje nadbiskup citirao kako jedna stara izreka veli: „Ne umire onaj tko za sobom ostavlja djecu.“ Roditelji nastavljaju živjeti u svojoj djeci.

Naglasio je kako, na žalost, ovakvih prigoda za biskupe nema baš puno.

Osvrnuo se i na nedavna događanja oko posvajanja djece iz Konga, ustvrdivši kako „i te najsiromašnije zemlje ne daju lako svoju siromašnu djecu, jer bez obzira na svu bijedu u kojoj žive, oni su uvjereni da su im djeca najveće bogatstvo. Oni nam poručuju da ne dolazimo po njihovu djecu, i pitaju nas zašto nemamo svoje djece? Oni ne znaju koliko su kod nas jaki pokreti koji se gorljivo zalažu, ne za život djece, nego za njihovu smrt, za abortuse.“

Kao što je sveti papa Ivan Pavao II. znao govoriti da narod koji ubija svoju djecu nema budućnosti, tako je i nadbiskup Križić izrekao: „Svakom narodu je vrlo izvjesna budućnost bez djece: to je nestajanje tog naroda s lica zemlje.“

Nadbiskup je propovijed zaključio, rekavši kako se „Crkva danas raduje svojem novom članu jer po krštenju ovoga djeteta Crkva nam postaje i brojnija i svetija. Neka dragi Bog prati ovu obitelj svojim blagoslovom i bude jamac budućnosti i sreće njihove djece. Neka ih čuva na životnom putu od zavodljivosti Zloga i učini ponosom svojim roditeljima, Crkvi i narodu.“

Po završetku misnog slavlja nadbiskup je naglasio kako vidi da je ovo mala župa po broju vjernika, ali da je velika po njihovim dušama. Sa sobom je ponio i dar obitelji Šakor, umjetničku sliku koju mu je uručila sestra maloga Lovre.