U koncelebraciji su bila četvorica svećenika generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjo Frankopan Velić, katedralni župnik don Ante Mateljan, kanonik Prvostolnog kaptola don Marko Ćubelić i nadbiskupov tajnik don Renato Pudar. Liturgijsko pjevanje predvodio je prvostolni mješoviti zbor sv. Dujma, a bogoslovi Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu ministriranjem su animirali ovo slavlje.

Za svetkovinu Bogojavljenja, koja je u narodu poznata i kao Sveta tri kralja ili Vodokršće, veže se i običaj navještaja datuma Vazma i pomičnih svetkovina u započetoj godini, a isti seže iz vremena kada kalendar nije bio ljudima dostupan kao danas. Budući da je u splitskoj katedrali taj običaj sačuvan do danas, nakon navještaja evanđelja kapelnik splitske prvostolnice don Šime Marović navijestio je tijek liturgijske godine kojoj je središte Vazmeno otajstvo.

U homiliji nadbiskup Križić je, u prvom redu, pojasnio kako Matej jedini donosi izvještaj o pohodu mudraca s Istoka te dodaje da je židovski narod u tome vremenu bio maleni potlačeni narod s beznačajnim kraljem pa je stoga jasno kako je zvijezda koju su mudraci otkrili zapravo božansko svjetlo koje je osvijetlilo njihovu nutrinu i potaklo ih na neizvjestan i dalek put u želji za susretom s božanskim kraljem. Nadbiskup je nadalje zaključio kako je ovo zapravo redoviti put vjere: „Čovjek dok u sebi ne osjeti neki neopisivi božanski žar za Bogom, neće nikada doći do jačeg iskustva Boga u svom životu, a bez dostatnog iskustva Boga nema ni jake vjere ni dosljedna života“. Ipak, kada osoba doživi taj božanski plam u sebi ne postoji žrtva koju neće prihvatiti kako bi susrela darivatelja toga plamena, a o tome svjedoče životi brojnih obraćenika.

Nadalje, mudraci su se raspitivali kako doći do tog novorođenoga kralja i u tome vidimo kako nam je u traženju Boga potrebna pomoć drugih i vjersko zajedništvo. U svome su traženju došli i do kralja Heroda koji se, iako to mudracima nije pokazao, uznemirio kada je čuo za toga novorođenoga kralja i odlučio je pobiti svu djecu u Betlehemu mlađu od dvije godine. Ovdje vidimo, kako ističe mons. Križić: „na što je sve spreman čovjek u želji za vlašću: spreman je ubiti ne samo drugog čovjeka nego i Boga“. Kao Herod, koji je također slagao mudrace, ponašaju se ljudi koji su u tami, a kao takvi uvijek su prijetnja drugima i do kraja lukavi u želji da ostvare svoje grešne nakane. Božji ljudi, s druge strane, imaju posve drugačije ponašanje i nisu prijetnja nikome, već su uvijek spremni drugome pomoći i za njega se žrtvovati slijedeći primjer Isusa koji „nije došao da bilo kome što oduzme, nego da sebe raspoklanja svima“, ustvrdio je nadbiskup dodajući kako je to put koji vodi u život.

Naše ponašanje uvijek ovisi od stanja nutrine osobe na koju Isus stavlja sav naglasak: „Ako je čovjek u svome srcu i svojoj duši čist, onda je on nositelj svjetla, blagoslov je za druge, a osim toga sposoban je prepoznati znake Božje prisutnosti u svim okolnostima svoga života“. Isus upravo to svjetlo želi darovati svakom čovjeku kako bi se ostvario te vidimo da svjetlo zvijezde nije vodilo samo mudrace nego Bog svakoga od nas poziva da slijedimo to svjetlo. Mudraci su veliki jer su ga slijedili, a u Herodu i pismoznancima kojima su mudraci došli s viješću o zvijezdi vidimo primjer vjernika koji teoretski vjeruju u Boga, ali u praksi do njega ne drže.

Na kraju homilije nadbiskup je ustvrdio kako svi u životu imamo dovoljno Božjih znakova i Božjega svjetla koje nas potiče da se Bogu više približimo, ali nažalost često se dogodi da te znakove ignoriramo. Ipak, nikada ne smijemo zaboraviti da „Bog želi da budemo nositelji svjetla i male zvijezde drugima na njihovom životnom putu“, a posebno je važno da to roditelji budu djeci, svećenici vjernicima, a vjernici svima onima koji Boga još nisu upoznali.

Na kraju misnoga slavlja nadbiskup je vjernicima zaželio da nikada ne izgube svjetlo koje ih, kao i mudrace kroz mnoge tame koje susreću na životnom putu, vodi do konačnoga cilja, a potom je udijelio svečani Božji blagoslov.