Iznad svega, vjerujem da je ono što je ostalo u njihovim srcima, a ujedno i u srcima nas vojnih biskupa i mnogih kapelana, je činjenica da im je te riječi Papa predao da ih čine na isti način kako ih činio i Isus.

Ne postoji uvijek prikladna percepcija koliko prostora iskustvo vjere nalazi u svijetu oružanih snaga i policije. Panorama Trga svetog Petra punog muškaraca i žena u odorama, prošle je nedjelje bila slika radosnog kršćanskog puka: od raznih vlasti do najmlađih učenika, bila je tu zajednica braće i sestra koja je došla susresti Gospodina i odgovoriti na njegov poziv „biti mirotvorac“.

Znaju „vidjeti“. Tehnički su specijalizirani i ljudski osposobljeni za uočavanje povreda ljudskog dostojanstva i pravde koje se prevode u „prijetnje općem dobru, opasnosti koje se nadvijaju nad živote građana, ekološke, društvene i političke opasnosti…“

Njihova osjetljivost i, rekao bih, njihov osjećaj pripadnosti, čine ih muškarcima i ženama institucija i, u isto vrijeme, naroda. Tako su u svakom trenutku i u svim okolnostima sposobni „popeti“ se na razne „olujne lađe“; znaju kako se suočiti sa zlom i učiniti to oruđem dobra.

Papine riječi imale su lica brojnih hodočasnika nade koji su sudjelovali u euharistiji: muškaraca i žena koji su došli iz Italije i svijeta, iz slobodnih mjesta ili iz siromašnih i ratom razorenih zemalja, koji su se mogli rukovati pred oltarom Gospodnjim, kao što se često događa na međunarodnom vojnom hodočašću na kojem svake godine oružane snage i policije mnogih zemalja stižu u Lurdsku špilju kako bi se susreli s Majkom.

Ali Papine riječi za mene imaju i lica i imena onih koje sam susreo u ovih jedanaest i više godina službe vojnog ordinarija i od kojih sam toliko naučio: lica njihove predane i skrivene službe, na koju se svi, čak i nesvjesno, pozivamo, za uobičajenu sigurnost i najrazličitije hitne slučajeve: kako zaboraviti njihov doprinos u nedavnoj pandemiji Covid-19? Služenje drugima koje ponekad ide do riskiranja i davanja života; sve do, u nekim slučajevima, svjedočanstva svetosti.

Stoga je razumljivo zašto im je Papa dao i glagol „sjesti“, tipičan za one koji znaju „poučavati“, prenositi vrijednosti koje su preduvjet za „ljudskiji, pravedniji i bratskiji svijet“, sjeme nade za čovječanstvo.

Zato je proslava Jubileja bila tako važna. Uistinu, uspio je ojačati svijest unutar oružanih snaga, policije i snaga sigurnosti da su oni sami instrumenti nade. Jer nada je „obrana naših zemalja, predano zalaganje za sigurnost, zaštita zakonitosti i pravde, prisutnost u zatvorima, borbu protiv kriminala i raznih oblika nasilja”. Nada je „služenje vrijeme prirodnih katastrofa, u zaštiti stvorenog, spašavanje života na moru, služenje najosjetljivijima, promicanje mira“. Nada je obrazovni potencijal sadržan u svijetu u kojem su mladi većina i koji stavlja toliki naglasak na njihovu tehničku pripremu kao i na cjelovitu formaciju. Nada je međureligijski dijalog koji se stvara, posebice, u međunarodnim misijama, između vojnog osoblja i kapelana različitih religija, integriranih s lokalnim kulturama i tradicijama.

Ali u nadi moramo sazrijeti; a jubilarni darovi su tu od pomoći. U pripremi za Svetu godinu imao sam priliku, primjerice, istaknuti važnost obraćenja i oprosta, koji ima konkretne posljedice na život svake osobe i proteže se na polje političkih, društvenih i međunarodnih odluka.

Dragocjen je u tom smislu poticaj Svetoga Oca da budemo „budni protiv napasti da se njeguje duh rata; da budno pazite da vas ne zavede mit o snazi i buka oružja; da budno pazite kako se nikada ne biste zarazili otrovom propagande mržnje, koja dijeli svijet na prijatelje koje treba braniti i neprijatelje protiv kojih se treba boriti.“ Odlomak koji posebno sažima srž predanosti naše vojske: autentični osjećaj obrane, zapravo, ima za cilj zaštitu slabih, nevinih, naroda u opasnosti, i razbija logiku osvete kao demonstracije snage, otvarajući put kulturi oprosta, posredovanja, mira.

Ovo je jasna vizija za vojni svijet, barem za talijanski, ali u kojoj treba ustrajati i sazrijevati. Ovdje postoji neizmjeran prostor za evangelizaciju koji Crkva čini kroz vojne ordinarijate i službu kapelana: „važna svećenička prisutnost“ je „Kristova prisutnost“, ponovio je Papa; „moralna i duhovna potpora“ koja pomaže u donošenju odluka „u svjetlu Evanđelja i u službi dobra“.

„Vidjeti, ući, sjesti“: na to je, u konačnici, pozvana i naša Crkva. Osvijestiti skrivene potrebe svih onih koji su nam povjereni, vjernika i nevjernika; krhkosti i dubokih pitanja koja su proizašla iz njihove ljudskosti i njihovog poziva biti mirotvorac. Da u svakodnevnom životu dijele svoja putovanja poteškoćâ i nevoljâ, radosti i rasta, obiteljskih i radnih problema. Prenositi nadu, poučavati i svjedočiti kako susret s Kristom mijenja postojanje i poticati odnosa s njim, u molitvi i u sakramentalnom životu. U konačnici, pomoći vojnim i policijskim snagama „da ne izgube iz vida svrhu“ svoje službe kojom se, kako je naznačio Papa, „promiče život, spašava život, uvijek brani život… izgrađuje nova era mira, pravde i bratstva“!

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.