Vatikan, (IKA) – Brak između krštenoga muškarca i krštene žene sakrament je koji se odnosi na osobnu, društvenu i povijesnu stvarnost čovjeka – tako započinje članak nadbiskupa Gerharda Ludwiga Müllera, pročelnika Kongregacije za nauk vjere, objavljen u vatikanskom dnevniku “L’Osservatore Romano”, koji vrlo iscrpno podsjeća na glavne crkvene dokumente i tradiciju o toj temi.
Pastoralna konstitucija “Gaudium et Spes”, rezultat Drugoga vatikanskog sabora, još jednom ističe da je brak trajna ustanova utemeljena po božanskom pravu i neovisna o ljudskoj samovolji, te njegova nerazrješivost upravo po sakramentu postaje slika Božje ljubavi prema njegovu narodu, i neopozive Kristove vjernosti Crkvi, istaknuo je nadbiskup Müller. U novije doba, dostatno je spomenuti apostolske pobudnice “Familiaris Consortio” blaženoga Ivana Pavla II. iz 1981., i “Sacramentum Caritatis” Benedikta XVI. iz 2007. godine, kao i pismo koje je 1994. godine objavila Kongregacija za nauk vjere, ili pak zaključnu poruku sa Sinode 2012. godine o novoj evangelizaciji. U tim se dokumentima uglavnom ističe da rastavljeni i ponovno vjenčani vjernici ne mogu primiti euharistiju, jer je njihovo stanje u kojemu žive u opreci s jedinstvom ljubavi između Krista i Crkve označenim samim euharistijskim činom. Druga zajednička točka dokumenata Učiteljstva, napomenuo je potom nadbiskup Müller, jest poticaj na pastoralno praćenje rastavljenih i ponovno vjenčanih, kako bi shvatili da prema njima nema nikakve diskriminacije, nego je samo riječ o potpunoj vjernosti Kristovoj volji. Nadbiskup ističe važnost utvrđivanja valjanosti braka, u dobu poput ovoga suvremenoga koje je u opreci s kršćanskim shvaćanjem toga sakramenta. Tamo gdje nije moguće ustanoviti ništavnost braka, napisao je nadbiskup, moguće je odrješenje i pričest, ako supružnici žive zajedno kao prijatelji, kao brat i sestra. Blagoslivljanje nezakonitih veza, dakle, valja izbjegavati u svakom slučaju.
S druge strane u članku koji opširno prenosi Radio Vatikan – čvrsta i trajna veza odgovara duhovnoj i moralnoj naravi čovjeka; stoga nerazrješivi brak ima antropološku vrijednost jer izbavlja supružnike od samovolje osjećaja, pomaže im suočiti se s osobnim teškoćama, i ponajviše pruža zaštitu djeci. Pred onima koji o braku misle samo po svjetovnim i pragmatičnim mjerilima, Crkva ne može odgovoriti pragmatičnim prilagođivanjem, jer brak među krštenima ima sakramentalno obilježje te je stoga on nadnaravna stvarnost.
Naravno, ima situacija, navodi se nadalje u članku, u kojima bračni život praktički postaje nemoguć kao, primjerice, u slučajevima tjelesnoga ili psihološkoga nasilja. U tim mučnim situacijama Crkva je uvijek dopuštala da se supružnici rastave i više ne žive zajedno, ali ženidbena veza pred Bogom trajno ostaje, i pojedine strane nisu slobodne za sklapanje novoga braka sve dok je drugi supružnik na životu. Nadbiskup Müller potom u članku odgovara onima koji predlažu neka sporna rješenja, poput prepuštanja odluke o pristupanju euharistiji, ili ne, osobnoj savjesti rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba. To nije valjani razlog jer, premda su te osobe u savjesti uvjerene u nevaljanost prethodnoga braka, to svakako treba objektivno dokazati sudska vlast. I nauk o “epikeji” – odnosno o pravičnosti prema kojoj neki zakon vrijedi općenito, ali mu ljudsko djelovanje ne može uvijek u potpunosti odgovarati – u tom slučaju ne može biti primijenjen, jer je nerazrješivost sakramentalnoga braka pravilo božanskoga prava. Onomu koji se poziva na Božje milosrđe nadbiskup Müller odgovara upozoravajući na lažni poziv na milosrđe koji vodi do banaliziranja same slike Boga, prema kojoj Bog ne može učiniti ništa drugo doli oprostiti. Božje milosrđe nije oprost od Njegovih zapovijedi i crkvenih uputa jer Božjemu otajstvu pripadaju i svetost i pravednost, a ta obilježja ne smiju biti skrivena.
Nadbiskup Müller inzistira na pastoralnoj skrbi rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba, tumačeći da ju ne valja svesti na pitanje primanja euharistije, jer osim sakramentalne pričesti, ima različitih načina za ulazak u zajedništvo s Bogom: u vjeri, u nadi i ljubavi, u pokajanju i molitvi. Bog ljudima može različitim putovima darovati svoju blizinu i svoje spasenje, iako žive u kontradiktornim situacijama. Pastoralna skrb utemeljena na istini i ljubavi uvijek će naći putove kojima valja ići, kao i odgovarajuće oblike, istaknuo je nadbiskup Müller na kraju članka.