Đakovo, (IKA/TU) – Biskupi Hrvatske biskupske konferencije proglasili su korizmeni petak, 8. travnja, Danom molitve za Domovinu. Stoga je nakon pobožnosti križnog puta večernju misu u katedrali-bazilici Sv. Petra u Đakovu predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić. Uz nakanu molitve za Domovinu, vjernici Đakova večernjom euharistijom obilježili su i 106. obljetnicu smrti graditelja đakovačke katedrale, biskupa Josipa Jurja Strossmayera, čije je životno geslo bilo “Sve za vjeru i Domovinu”.
Kada se nalazimo pred izazovima i iskušenjima mi, vjernici, sklapamo ruke i molimo Gospodina da svi skupa ispunimo ono što se od nas očekuje, a to isto činimo i za Domovinu, rekao je mons. Srakić. Podsjetio je kako su u posljednjih dvadesetak godina, u značajnim trenucima povijesti i života naroda, hrvatski biskupi nekoliko puta pozivali sav kršćanski katolički puk na molitvu – uoči prvih slobodnih izbora nakon II. svjetskog rata i pada komunističkog režima, više puta tijekom rata protiv Hrvatske, te uoči svih – i parlamentarnih i lokalnih izbora.
“Tko od trijeznih ljudi ne shvaća da naša nacija prolazi kroz teške trenutke svoje povijesti i da je potresaju poteškoće što pojedini građani i skupine građana izražavaju na ovaj ili onaj način. Nekada to izlazi izvan okvira korisnih i dopuštenih sredstava ili načina borbe za ljudska prava. Vjernici pojedinci kao građani, te Crkva u cjelini, ne mogu i ne smiju ostati ravnodušni prema situaciji u kojoj se nalazimo. Ta konkretna situacija potiče nas biskupe i cijelu Crkvu da po uzoru na prvu Crkvu sklopimo ruke”, poručio je đakovačko-osječki nadbiskup i istaknuo molitvu kao prvu reakciju pravog kršćanina i osnovnu obvezu koju nameće ljubav prema Domovini.
Nalazimo se u ozračju ozbiljne kulturne, gospodarske, političke krize, a u pozadini te krize zapravo se nalazi duboka kriza duha koja širi malodušnost, produbljuje ideološke i druge podjele, povećava nezadovoljstvo, a ne vidi se izlaz. A tu je i ulazak Hrvatske u Europsku uniju, što donosi nova pitanja i izazove bremenite očekivanjima i nesigurnostima, istaknuo je nadbiskup.
Obveza ljubavi prema Domovini proistječe iz poštovanja i ljubavi prema roditeljima. Ljubav prema Domovini znači ljubav prema svemu što Domovinu čini – povijesti, tradiciji, jeziku, prirodnoj oblikovanost. “Moramo priznati da pojedinci i ideološke skupine našu povijest samovoljno prekrajaju. Najčešće oni kojima se daje pravo glasa dok se drugi glasovi ne čuju i ne žele čuti. Ljubav prema Domovini širi se na djela sunarodnjaka i na plodove njihova stvaralaštva. Sve ono što je stečeno kroz povijest, sve je to Domovina i sve to izaziva ljubav s naše strane”, rekao je nadbiskup te pojasnio kako svaka opasnost koja ugrožava veliko dobro Domovine, postaje prigoda za provjeru ove ljubavi.
“Nije li ovo trenutak da stanemo i zapitamo se kako se štuje dobro Domovine? Naša povijest svjedoči da su Hrvati uvijek bili spremni na velike žrtve kako bi sačuvali to dobro i kako bi ga nanovo stekli. O tome svjedoče brojni grobovi vojnika koji su se borili za Hrvatsku na različitim svjetskim bojištima. Ti su grobovi razasuti kako u Domovini tako i izvan njezinih granica. Neki od našega naroda zaboravili su da je Domovina zajedničko dobro svih građana i kao takva i velika dužnost”, upozorio je mons. Srakić.
“I davna i novija povijest naširoko potkrepljuje herojsku hrabrost s kojom je naš narod znao izvršiti svoju dužnost kada se radilo o obrani najvećega dobra Domovine, a tako je bilo i u posljednjem ratu. Domovina je velika stvarnost. Može se reći stvarnost razvoja društvene strukture”, rekao je mons. Srakić te spomenuo Ivana Pavla II., koji se pitao nismo li u 20. stoljeću doživjeli i osjetili snažan poticaj napredovanja u smjeru nadnacionalnih i što više kozmopolitskih struktura. Mišljenje je nekih da je taj poticaj možda dokaz da male nacije, žele li preživjeti, moraju dopustiti da budu apsorbirane od većih političkih struktura. Stoga, ako želimo ući u Europu trebamo dopustiti da nas netko proguta”, pitao je mons. Srakić i zaključio: “Obitelj, nacija i Domovina ostaju nezamjenjive stvarnosti, koje treba čuvati kao svoj identitet i ono što jesmo.”
Postoji opasnost i da se funkcija nacije izrodi u nacionalizam, brigu samo za vlastitu naciju. No, ispravan put je pravo domoljublje, ljubav prema domovini i priznavanje istih prava i drugim nacijama što čini put za urednu društvenu ljubav. “Sabrali smo se uime uredne društvene ljubavi, koja od kršćana, vjernika katolika traži da sklope ruke, i da se mole, te tako pročiste i prodube ljubav prema domovini, i u odlučnim trenucima reagiraju u skladu sa svojim kršćanskim stavovima i načelima. Potičemo na molitvu jer molitva nadahnjuje, produbljuje, smiruje. Nije dovoljno samo shvatiti, voljom prihvatiti, nego treba srediti i osjećaje. A osjećaji koji puta pobjeđuju i razum i volju. Molitva hrabri i sjedinjuje. Ako nam je ikada potrebno upravo to da se ujedinimo, onda je to sada. Trebamo sada sjedinjenje, ujedinjenje jer u ovoj situaciji najmanje će biti koristi od svađa i optuživanja. Molitva nikoga ne optužuje, samo pomaže čovjeku da rukom pod ruku s Kristom izgrađuje ono što je za njega sveto, a u sveto ubraja se i Domovina”, zaključio je đakovačko-osječki nadbiskup.
Uz nadbiskupa u koncelebraciji su bili svećenici koji djeluju u nadbiskupijskim središnjim ustanovama. Liturgijsko pjevanje animirali su bogoslovi đakovačkoga Bogoslovnog sjemeništa, a u velikom broju okupile su se i molile za Domovinu milosrdne sestre sv. Križa, studenti KBF-a u Đakovu i ostali vjernici Đakova.