Nedjeljni evanđeoski ulomak govori, kazao je mons. Uzinić, o jednom vrlo teškom trenutku u Isusovu životu kada je veliki broj njegovih učenika otišao od njega jer nisu mogli prihvatiti Isusovo naučavanje o kruhu života. To je za njih bilo tako teško da su jednostavno napustili Isusa i krenuli nekim svojim smjerom. Tvrd je to govor, „tvrda je to besjeda, tko to može slušati“, kazali su.

To ipak nije glavna poruka nedjeljnog evanđelja, nastavio je nadbiskup, puno važnija poruka je da je Isus i njegovo evanđelje nešto što se nudi, a nije nešto što želi prisiliti bilo koga na nešto. „Evanđelje nije prisila nego ponuda. Svatko je slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti. Oni koji prihvate trebaju prihvatiti u skladu s onim što Isus govori i čini. Oni koji ne prihvate slobodni su otići“, kazao je mons. Uzinić.

Zašto je važno otkriti ovu poruku, osobito u ozračju vremena u kojem živimo, upitao se nadbiskup te pojasnio da je to zbog toga jer je ponekad najbolje na razumijemo. Naveo je primjer kako mu često dolaze i kontaktiraju ga majke i bake žaleći se da im djeca ne žele poći u crkvu iako bi one to željele i potiču ih na to. Doći u crkvu, biti s Isusom, to nije nešto na što možemo bilo koga prisiliti, to je ponuda, pojasnio je nadalje mons. Uzinić. Koliko god da bismo mi željeli da nas je što više u crkvi odnosno da što više naših sugrađana ima potrebu biti s Gospodinom, sudjelovati u otajstvu euharistije, da su naši najbliži i oni koje najviše volimo tu s nama, „mi moramo prihvatiti činjenicu da je ovo ponuda, da nije prisila, da nitko ne mora biti ovdje, da su vrata otvorena kako za ući tako i za izići“.

Nadbiskup Uzinić također je spomenuo i drugu skupinu onih koji odluče biti s Isusom, ali to često nije na Isusov način nego oni Isusa i njegovo učenje prilagode sebi. I oni smatraju da je ono što on govori tvrda besjeda i da je teško slušati, ali oni umjesto da odu, ostaju s njim. To je osobito prisutno u tradicionalnim sredinama. Dok majke izražavaju želju da njihovi muževi i djeca budu u crkvi, a ne dolaze, očevi se znaju pohvaliti kako su djeci sve dali u smislu da su primili sve sakramente. „Ja i moj dom biramo Gospodina“, citirao je nadbiskup misao iz prvog nedjeljnog čitanja te ustvrdio: „To više tako ne funkcionira. Ne mogu ja izabrati za moje sinove i kćeri. Ja mogu izabrati samo za sebe.“ Podsjetio je i na Isusov upit koji je bio osobno upućen apostolima i koji glasi: „Da ne kanite i vi otići?“ Primijetio je da Isus nije pitao: Da ne kane možda i oni drugi otići? Nažalost, mnogi prođu svu pripravu u kršćanstvu i prime sakramente, ali je pitanje koliko ih upravo oblikuje taj susret s Isusom i činjenica da su bili s njime, kazao je nadbiskup.

Ispada da niti oni koji su otišli od Isusa ne trebaju biti s njim, a niti oni koji su s njim nisu na njegov način njegovi. Povijest Crkve uvijek je bila obilježena tim situacijama da su jedni ostajali, i bili možda ne uvijek na Isusov način njegovi, a drugi odlazili. No, ne može se o ovim našim vremenima govoriti da su lošija nego ona prošla, ustvrdio je nadbiskup te citirao sv. Augustina: Nisu naša vremena ništa gora nego su bila prošla vremena.

U nastavku propovijedi nadbiskup Uzinić je govorio o 500. obljetnici obraćenje sv. Ignacija, naglašavajući kako se ne slavi 500. obljetnica od njegova rođenja ili smrti nego od jednog drugog trenutka, a to je Ignacijevo obraćenje. Spomenuo je i činjenicu da je sam sv. Ignacije svoj život dijelio na dva razdoblja: do trenutka obraćenja i nakon njega. Detaljnije je govorio o nekim naglascima Ignacijevog puta obraćenja rekavši kako je sv. Ignacije promijenio Crkvu promijenivši prvo sebe. „U ono što on čini i nastavlja činiti ne ulazi samo ono što je on osobno učinio nego i svi oni koje je on svojom karizmom dotaknuo i koji su onda nastavili na svoj način oblikovati Crkvu, prethodno oblikovani u duhu karizme sv. Ignacija. Među njima su i oni koji su u našem Dubrovniku gradili ne samo materijalno ovaj grad, u smislu da imamo crkvu sv. Ignacija i kolegij, nego su ga i intelektualno i duhovno gradili.“ 

Mons. Uzinić je skrenuo pozornost i na to da su mnogi od onih koji su na svoj način rekli Isusu da je njegova besjeda tvrda i otišli od njega, kasnije ponovno pronašli put do Isusa. Mnogi od onih koji su ostali s Isusom, ali ne na njegov način, također su kasnije prepoznali i ponovno otkrili Isusa. Ne samo da je to obilježilo njihov život nego i Crkvu i njezinu povijest. Spomenuo je uz sv. Ignacija primjere nekih od obraćenika koji su jako utjecali na život Crkve u svom vremenu, od čega i mi danas živimo, a to su sv. Pavao, sv. Augustin, sv. Franjo, sv. Terezija Velika i drugi. 

Govoreći o poruci svega toga za vjernike danas mons. Uzinić je kazao kako smo svi danas pozvani i prozvani sami i osobno odgovoriti na pitanje da možda i mi ne kanimo otići. Ako smo i sasvim otišli ili smo samo površno tu ostali, moguć je i put povratka, kazao je nadbiskup. I postavljanje s Petrom pitanja Gospodinu: Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. 

Zaključio je kako bi to bilo važno danas spoznati kako bismo se mogli stvarno vratiti i sebe mijenjati. „Važnije od razmišljanja o 500. obljetnici nečijeg obraćenja koje je obilježilo Crkvu jest pokušati poraditi na svom vlastitom obraćenju, na svom vlastitom povratku Gospodinu, na svojoj vlastitoj ispovijesti vjere. Kako bi se onda dogodilo, možda ne spektakularno nego u našem vlastitom krugu, da ja koji sam obraćen postanem poticaj za druge da oni vide da je to vrijedno i da sami dobiju poticaj da to čine.“     

S nadbiskupom je koncelebrirao o. Miljenko Cindrić, a superior o. Vinko Maslać je tijekom mise ispovijedao. Superior Maslać na kraju je zahvalio nadbiskupu Uziniću koji je prihvatio predvoditi to misno slavlje na poziv isusovačkog provincijala te vjernike uputio u način kako mogu dobiti potpuni oprost. Također je predstavio sličice s prigodnom molitvom koje vjernici mogu moliti u sklopu svojih redovitih molitava. U isusovačkoj crkvi se već više mjeseci može dobiti potpuni oprost. Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor „Marija“ uz pratnju voditelja Boža Butigana.