Đakovo, (IKA/TU) – Nadbiskupijski susret osoba posvećenoga života Đakovačko-osječke nadbiskupije, ujedno i XXXI. redovnički dan, koji se za istočni dio Hrvatske održava prema planu Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP), održan je u subotu 10. listopada u Đakovu, na temu “Radost i zajedništvo”, a okosnica promišljanja bila je okružnica Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života uz Godinu posvećenog života “Radujte se”. Susret je započeo u prostorima Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice molitvom Srednjeg časa, a potom pozdravima o. Ante Gavrića, provincijala Hrvatske dominikanske provincije, s. Ksenije Majstorović, povjerenice za Pastoral osoba posvećenog života te generalnog vikara Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Ivana Ćurića. Fra Jure Šarčević, predsjednik HKVRPP, otvorio je 31. redovnički dan, podsjetivši kako su ključne riječi koje Papa upućuje današnjem redovništvu radost i zajedništvo, a osobno bi dodao i riječ milosrđe. “Papa nas na razne načine potiče da budemo sveti, a Godinom posvećenog života htio je svratiti pozornost Crkve i svijeta na redovnike kao poseban dar Crkve, koji se rađa i raste u Crkvi. Živimo u svijetu dubokih sukoba, nejednakosti, u vremenu podjela, prijetnji, velikih seoba, kada mnogima nije jasno kakav stav zauzeti spram mnogih drugih pitanja, kada se osporavaju sveci kao što je Alojzije Stepinac. Osjećamo potrebu jasnoće i snažnijeg svjedočanstva ljudi koji vide Božjim očima, koji otvaraju nadu i vide dalje od običnih ljudi. Upravo smo u tom vremenu pozvani pružiti konkretan model zajedništva, čvrsto ukorijenjeni u zajedništvo s Bogom”, rekao je Šarčević.
Prvo predavanje “Radost u Novom zavjetu” održala je dr. s. Silvana Fužinato, zadirući u svakodnevicu osoba posvećenog života i promatrajući je u svjetlu svetopisamskih tekstova Lukina, Matejeva i Ivanova Evanđelja, jer se posvećeni život temelji i nadahnjuje upravo na Evanđelju. Nastojala je približiti i pojasniti što bi bila spasenjska, preobražavajuća radost u evanđeoskom smislu, jer su svi pozvani na radost života. Predavačica ističe kako radost spasenja može jače zaživjeti među osobama posvećenog života, i to “decentralizacijom” – micanjem sebe iz središta, a na to mjesto uvijek stavljati Boga. Mnogi problemi zajedničkog života proizlaze iz toga što smo izgubili osjećaj za ‘misterij’. Kad drugi čovjek ostaje misterij, nadilaze se problemi i lakše izgrađuje zdravo ozračje u zajednicama, kazuje s. Silvana te zaključuje kako bi Godina posvećenog života trebala dovesti do istinskog življenja evanđeoske radosti, koja se rađa u osobnom iskustvu spašenosti, razvija se u odgovornosti na koju su pozvani i u punini se očituje u darivanju vlastitog života iz ljubavi. “Radost da smo voljeni i spašeni trebala bi preobražavati naše zajednice i takva radost ne može ostati skrivena. Pozvani smo da mi Bogu posvećene osobe darivanjem preobražavamo smrt u život, žalost u radost, ne samo izvan samostana nego i unutar samostanskih zajednica, jer smo odgovorni za one vani ali i za one unutra – pa je i to ‘izlazak’ o kojem nam govori papa Franjo, zaključila je s. Silvana Fužinato.
Drugo predavanje “Terezijina izgradnja zajednice – naglasci” održao je o. Jakov Mamić, OCD. Govorio je iz svog bogatog životnog iskustva kao i izvrsnog poznavanja puta sv. Terezije (ove se godine obilježava 500 godina od njezina rođenja) te se osvrnuo na njezina iskustva zajednice kojoj je pripadala u samostanu Svete Marije od Utjelovljenja, u kojem se živjelo prema ublaženom Pravilu Reda. U drugom dijelu predavanja bilo je govora o Terezijinu novom iskustvu koje je stekla tijekom obnove Reda te su istaknuti temelji na kojima se gradi terezijanska zajednica u skladu sa željom svete Terezije, ali i kriteriji koji su valjani za život svake zajednice. Treći dio predavanja donosi određenu analizu tvorbenih elemenata koji su izdvojeni kao posebnosti terezijanske zajednice. Na prvo mjesto stavljena je ljubav jednih prema drugima, unutarnja nenavezanost, humanizam i teocentričnost, jer zajednica je mjesto Božjeg boravka, mjesto šutnje, kontemplacije, sabranosti, ali i pravih riječi, gdje zajednička rekreacija služi opuštanju članova, odgoju za svijest prisutnosti svetoga u zajednici i svijesti o međusobnoj pozvanosti. Smatra se važnom uravnoteženost članova zajednice, o čemu posebno treba voditi računa već kod prihvaćanja kandidata u zajednicu i tijekom formacije. Pri kraju izlaganja predavač je pokušao predstaviti određenu sliku našega stanja danas te je izdvojio neke poruke, odnosno ponude terezijanskih elemenata našim redovničkim zajednicama danas, premda je i sam svjestan ograničenosti takve ponude.
Središnji dio susreta bilo je misno slavlje koje je u đakovačkoj prvostolnici predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. U homiliji nadbiskup je tumačio odlomak Evanđelja i Isusovu prispodobu u kojoj vlasnik vinograda pet puta izlazi na trg po nadničare, kako bi berba bila završena u jednom danu, jer od prve nije procijenio koliko mu nadničara treba, u kojoj Isus “nije ovjekovječio samo čekanje na posao, nego je majstorski oslikao i ljudsku zavist, ono što se događa s onima koji ne mogu raditi i nadasve Božju ljubav koja daje onoliko koliko nam treba, a ne samo onoliko koliko smo zaslužili”. “Isus nam prispodobom poručuje: Bog ne postupa prema principu: ‘dajem koliko daš’, plaćam koliko si zaradio, nego on ljubi i daje svakome onoliko koliko mu treba. Bogu nije bitan broj radnih sati, nego ljubav kojom tko ljubi njega i bližnjega. Prispodoba govori o važnosti očovječenja ovoga svijeta Božjom ljubavlju i solidarnošću prema njegovim siromasima i potrebnima, o evangelizaciji i unošenju Boga u ovaj svijet sustavnim socijalnim zauzimanjem za rubne skupine društva; o promicanju zajedništva i solidarnosti među ljudima Boga radi, kako bi se ovaj svijet potvrđivao kao najveća Božja radost”, rekao je nadbiskup Hranić. Istaknuo je također kako je duh sekularizacije razlog zašto je i u našim župnim zajednicama drastično opao broj novih, posebno ženskih, redovničkih zvanja. “Naime, u onoj mjeri u kojoj se u naše župe, odnosno u članove naših župnih zajednica, uvlači sekularizacija – individualizam, samodostatnost, to je u njima manje mjesta za Boga – za velikodušnu ljubav, za žrtvu iz ljubavi, za solidarnost, za dobrotu bez plaće i uzvrata, za spremnost na prihvaćanje Bogu posvećenog života i darivanje bez uzvrata. I jer je u našim sekulariziranim župnim zajednicama i obiteljima sve manje mjesta za Boga, to se u njima rađa i sve manje Bogu posvećenih osoba te sve više postaju starice bez naravnih preduvjeta da bi se iz njihove utrobe mogle rađati nove Bogu posvećene osobe”, rekao je nadbiskup. Na kraju homilije rekao je kako bi ideal posvećenoga života bio da se napunimo Bogom koji je veći i bolji od naše ljudske pravednosti, njegovom dobrotom i ljubavlju, njegovom milošću te da poput gospodara vinograda imamo hrabrosti za zastupanje Božjih principa, Božjeg milosrđa i ljubavi među nama i u čitavom ljudskom društvu.