Nadbiskupijski susret slijepih i slabovidnih osoba
FOTO: Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije // Nadbiskupijski susret slijepih i slabovidnih osoba
Đakovo (IKA/TU)
Susret slijepih i slabovidnih osoba Đakovačko-osječke nadbiskupije održan je u subotu 27. travnja u katedrali Sv. Petra u Đakovu u organizaciji Nadbiskupijskog povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji.
Susretom je koordinirao vlč. Alojz Kovaček, nadbiskupijski povjerenik za ovo pastoralno područje. Susretu se odazvalo oko 110 osoba, uglavnom članova slijepih i slabovidnih i njihovih pratitelja iz Osječko-baranjske, Brodsko-posavske, Vukovarsko-srijemske te Posavske županije. Na susretu su sudjelovali i članovi Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji, volonteri Crvenog križa iz Đakova te župni zbor mladih Veritas iz župe Dobrog Pastira iz Đakova.
Sudionike je na početku pozdravio vlč. Kovaček, te je zahvalio volonterima Crvenog križa iz Đakova, župnom zboru mladih Veritas iz župe Dobrog Pastira u Đakova s voditeljicom Anamarijom Burilo, koji su animirali misno slavlje i svima koji su se aktivno uključili u pripremu susreta.
Misno slavlje predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić u koncelebraciji s petoricom svećenika. U propovijedi je istaknuo kako su već prvi kršćani, unatoč brojnim progonima, čvrstom vjerom ispisivali na zidove grobnica katakombi sljedeće riječi: Krist je svjetlo svijeta. U uskrsnom vremenu čitamo kako se Isus susreće sa svojim učenicima, a posebno je naglasio susret s apostolom Tomom koji je u cijeloj povijesti kršćanstva ujedno primjer ispovijesti vjere, kada uzvraća Isusu tako jednostavnim, a tako nježnim riječima: „Gospodin moj i Bog moj.“ „Nema radosti vjere, bez tog doživljaja, da smo susreli Gospodina. Kršćani znaju da nikada nisu sami”, zaključio je biskup Ćurić.
Nakon misnog slavlja u Sinodskoj dvorani Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice predavanje „Isus i bolesnici“ održao je mons. Luka Marijanović. Istaknuo je kako se u evanđeljima na više mjesta susreću prizori kako Isus ozdravlja ljude: slijepa, gluha, hroma. Isus je činio znake i konkretne čine koji su bili potrebni kako bi se učenje što ga On inače iznosi na drugi način prevelo rječnikom vidljivih stvari. Da bi se nekomu vjerovalo, osjeća se potreba ne samo da se čuje što on govori, već i da se vidi što On radi. Ti čini bili su pedagoški nužni, da bi Isusa njegovi suvremenici uopće razumjeli. Ti su čini određen jezik, a njihova je pouka sadržana u riječi koja ih prati.
Sljepoća simbolizira stanje npr. nekoga komu je skriveno božansko svjetlo, a gluhoća stanje nekoga tko je lišen Božje riječi. Guba je znak za onu unutrašnju gubu, za grijeh. Isus nadmašuje sam stupanj simbola. On ozdravljajući samim time ispunja Izaijine riječi: „Oči će slijepaca progledati, uši se gluhih otvoriti…” Isus ne čini čudesa u svoju korist, već u korist nekoga. On ublažava patnje, ozdravlja bolesne i nemoćne. Što čini na službu je čovjeku. Ono pokazuje duboku Isusovu ljubav. Na ovome mjestu ne možemo odgovarati na pitanje, zašto Isus potpuno ne uklanja patnju, i je li bolest kazna za grijeh, i kako protumačiti npr. njegove načine liječenja. Onaj koji je pravi čovjek, savršena slika Božja, odsjaj Očev, u kojemu se „pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega Boga” (Tit 3,4) pomaže ljudima. Ozdravljenja su bila znaci spasenjskog vremena, vremena koja su Židovi čekali stoljećima. Ozdravljenja naglašavaju tko je Isus Krist i zašto to čini. Slijepi Bartimej primjer je čovjeka koji nakon ozdravljenja slijedi Isusa. Krist je pohvalio njegovu vjeru, ozdravljanje je bio znak vjere koja ga je spasila.
Nakon predavanja povjerenik Kovaček zahvalio je svima na dolasku i organiziranju skupa. Uslijedilo je druženje uz domjenak na kojem su sudionike razveselili tamburaški sastav „Anđeli“.