Nagovor kardinala Bozanića na Trsatu

Draga braćo i sestre! Dragi hodočasnici na tragu Trsatskoga hodočasnika!

Okupili smo se prije euharistijskoga slavlja u ovome prirodnom atriju nama tako dragoga marijanskog svetišta. Zagledani smo u lik Trsatskoga hodočasnika, lik blagopokojnoga pape Ivana Pavla II. Ovih su ga tjedana mnogi nazivali velikim papom. I bio je velik, ali njegova se veličina ne može razumjeti u okvirima mjerila ljudskih sposobnosti, već se razlog može naći samo u mjeri djela čovjeka-molitelja, čovjeka koji je živio od vjere u Krista.

I ovdje, pred nama, baš je takav – jednostavan i blizak, uronjen u otajstvo i molitveno privlačan, nadahnjujući nas za vjerničko življenje. Kad su Ivanu Pavlu II. ponestale tjelesne snage, kad je osjetio granice zemaljskih hodočasničkih koraka i patnjom ušao u prostor supatnje s Kristom, molitvom je sezao dalje; ona mu je ostala iskorak koji su ljudi prepoznali. Veličina Ivana Pavla II. provirala je iz molitve. Spomenari i zapisi pamtit će ga odlučna koraka i gromovite riječi, a hrvatski će ga vjernici u ovome perivoju čuvati kao molitelja koji šutnjom razmatranja dopire dalje od riječi. Zar to nije odlika onih koji očituju ljubav? A nama je uistinu darovao toliko radosti i nade, sućuti i prijateljstva da svaka riječ klone pod bremenitošću ljubavi.

Kršćanska je molitva ulaženje u predokus vječnosti, a ovaj je spomen-kip zaustavljeni trenutak vječnosti prepun nadahnuća. Spomenici žive koliko je živ spomen. Ovaj ovdje zahtijeva ne samo spominjanje, nego molitvu da bi živio. Ovo zapravo i nije spomenik u pravome smislu riječi, nego znamen, tj. znak i spomen. On kao da nas potiče da budemo uz njega u molitvi. Ovaj spomen-kip bez vjernika djeluje nepotpuno i osamljeno. Ljudi koji mole i slave Boga u ovome svetištu postaju i njegovim živim oblikom, jer Crkva jest uvijek živi oblik Božje prisutnosti u svijetu.

Gledajući Ivana Pavla II. uronjena u molitvu i vedra lica, oslonjena na klecalo, kao da svoj pogled usmjeruje onkraj granice, tamo gdje je susret s Nevidljivim. Taj njegov pogled otklanja naš pogled od njega i upućuje na nešto što je cijelim svojim životom i službom zračio; upućuje na Boga… Ne veže čovjeka uz svoju veličinu, nego uz veličinu Boga. Svojim posvemašnjim predanjem Bogu i Bogorodici poziva nas da gradimo zajedništvo Crkve, oslonjeni na molitvu i poniznost kakvu je živjela Djevica iz Nazareta.

Draga braćo i sestre! Papa Benedikt XVI. u homiliji na početku svoje petrovske službe (24. travnja 2005.) posvijestio nam je da je Crkva živa, jer je Krist uskrsnuo; posvijestio nam je da se u njoj ne živi iskustvo samoće. U tome duhu nastojmo pred sobom imati i ovaj znamen te neka nas i on potiče na zajedničku molitvu, okuplja oko Blažene Djevice Marije, da poput svete Nazaretske obitelji znamo štovati Boga i poštovati bližnje, pomagati im i voljeti ih, baš kao onih dana kad nas je Trsatski hodočasnik zbližavao i ujedinjavao.