Dragi vjernici!
Nisu svi časovi u životu jednako važni i nećemo se jednako sa svima ponositi. Ljudi se ponose onim časovima kada su se u teškim prilikama ponijeli ispravno, dostojanstveno i odvažno. Neće se hvaliti onim časovima kada su se lijepo zabavili i proveli, nego kada su podmetnuli svoja leđa radi drugoga, svoje obitelji, svojih prijatelja, svoga naroda. Sjećamo se iz Biblije da je i Abraham imao svoj čas. To nije čas kada mu je Bog obećao zemlju i potomstvo, nego kada je bio spreman žrtvovati svoga sina Izaka jer je tu žrtvu Bog, s kojim je sklopio savez, od njega tražio. No, Izak je u tom času bio pošteđen, a ta Abrahamova spremnost, taj čas, temelj je svakoga daljnjega blagoslova.

Svi su Isusovi časovi bili vrijedni i zaslužni, što drugi ljudi za sebe ne mogu reći, ali nisu svi bili jednako važni ni presudni.
Isus je više puta spominjao da će doći onaj presudni “njegov čas”. Izričito je rekao da to nije onaj u Kani Galilejskoj kada je za vrijeme svatovanja ponestalo vina pa ga je njegova majka Marija zamolila da nešto učini i spasi mladence od sramote. Odgovorio je: Još nije došao moj čas! (Iv 2, 4). Nije njegov čas došao ni onda kada su mu ljudi sve odobravali, kada su ga slavili, kada su ga željeli za kralja. Nije došao njegov čas ni onda kada se na brdu Preobraženja pokazao u svojoj slavi i razgovarao s Mojsijem i Ilijom. No, iz tog razgovora možemo doznati kada će doći taj Isusov čas. Razgovarali su njih trojica o onome što će se uskoro dogoditi u Jeruzalemu, tj. o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, o onome što nam bogoslužje upravo ovih dana daje na razmišljanje. To je njegov čas.

I na drugim mjestima Isus spominje svoj čas kao nešto presudno, najvažnije od vremena kada je utjelovljenjem postao čovjekom i prihvatio život čovjeka, pa sve do njegova izlaska iz zemaljskih okvira i sudbina. Taj čas je toliko važan da su Mojsije i Ilija o njemu razgovarali s Isusom. Zapravo, razgovarali su o najvažnijoj temi u povijesti ljudskog spasenja – o Isusovu času. Njegov će čas doći kada će svojom patnjom, svojom krvlju, kao čovjek prodrijeti u nebesa, otvoriti vrata punog zajedništva s Bogom i Mojsiju i Iliji. To i oni čekaju. Za svakog čovjeka to je presudan čas. Možda je Isus rekao Mojsiju i Iliji isto kao i svojoj majci: Još nije došao moj čas. Tek kada on dođe onda će za sve biti otvorena vrata ulaska u puno zajedništvo s Presvetim Trojstvom.

Dok se taj čas ne ispuni, Isus živi ove naše ljudske časove i pokorava se našim ljudskim zakonima i mogućnostima.
Iz onoga što Isus govori o tom času, on je i strašan i slavan.
Strašan je jer će Isus morati mnogo pretrpjeti. To su o Božjem Pomazaniku naviještali svi proroci. Isus je taj bolni čas na različite načine najavljivao. Kada se Juda približavao sa stražarima da ga uhvate i predaju na sud, Isus govori da se približio čas (Mt 26, 45). Toliko je to strašno da Isus moli Oca da ga – ako je moguće – oslobodi od toga časa, ali se potpuno predaje u volju Očevu. Taj čas nije samo fizički bolan, nego i duševno jer će se oni s kojima je živio raspršiti (Iv 16, 32). Dakle, najteže što se čovjeku može dogoditi. Kada je došao taj čas “sjede Isus za stol” i govori o svome tijelu koje se predaje i svojoj krvi koja se prolijeva (Lk22, 14). Taj Isusov čas ima dvije strane: zemaljsku i nebesku, umiranje i rađanje, smrt i uskrsnuće.

S jedne strane, Isus govori o vlasti tame, o predavanju “u ruke grešničke” (Mk 14, 41), ali odmah govori o onoj nebeskoj strani toga časa kada kaže: “Oče, došao je čas, proslavi Sina svoga!” (Iv 17, 1). Rekli bismo da je to bio presudan čas, sličan onome kad je Abraham išao žrtvovati Izaka, a onda se odjednom raduje pobjedi života.
Isus se kao čovjek boji prve strane toga časa, ali ga prima u poslušnosti kao Abraham. Isusov čas je onaj kada Bog Otac “ni svog Sina nije poštedio nego ga je za sve nas predao” (Rim 8, 32).
Taj čas Isus je naznačio kada je govorio da zrno treba umrijeti da bi donijelo mnogo roda. No, upravo umiranjem nastupa novi, bolji i bogatiji život. Poput zrna koje je palo u tamu, ali tada niče nešto mnogo brojnije i jače. U Isusovu času boli bila je najbolja prilika da se popne na pobjedničko mjesto. Upravo tada On će izvršiti proboj izvan zemaljskog zakona i sustava – uskrsnut će. Naime, Isusova smrt nije njegov kraj, nego čas njegove proslave. I proslavio ga je kad ga je uskrisio i postavio vladarom svega stvorenoga.

To je ta slavna strana istoga časa. No, ona je upravo zato slavna jer je Krist “sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti. I bi uslišan … i posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja” (Hebr, 5, 7-8).
Presudan je, istina, bio njegov čas ulaska, (GLASNIK broj 1 (62) god. XVII 2016.) uronjavanja u našu povijest u Betlehemu, ali najpresudniji je “Izlazak” o kojemu razgovara Isus s Ilijom i Mojsijem koji će se dogoditi u Jeruzalemu, jer se tim izlaskom iz zemaljskih uvjetovanosti svakom “sinu čovječjem” otvaraju vrata vječnosti. O tom “Izlasku” odvija se svaki put razgovor kada se na misi okupi kršćanska zajednica da naviješta Kristovu smrt i slavi njegovo uskrsnuće.

Krist je u ljudskom tijelu trajno svjedočio onu istu ljubav koja se u Presvetom Trojstvu, u Ocu. Ona se u jednom čovjeku-Kristu dogodila. Ne bi ona mogla u njemu narasti do te razine da nije stavljena na najjaču kušnju, najveću patnju. Na najveću nepravdu i bol, Krist je odgovorio savršenom ljubavlju, onakvom kakva je u Presvetom Trojstvu. Taj čas nije bio izdvojeni trenutak nego rezultat rasta, uspona na vrh.
Tu je bit otajstva Kristova križa i izvor koji osmišljava svaki naš križ i čini ga našim spasonosnim časom, kada u svojim nevoljama s vjerom pogledamo na Isusov čas (križ). Najplodniji su časovi naše patnje kada se vapeći molimo i moleći vapimo. Nije čudno da se tih časova bojimo i normalno da ćemo moliti Boga da nas od njih oslobodi, kao što je i Krist molio, ali presudno je staviti tada volju Božju ispred naše.
Neka svaki vjernik svoje časove patnje, nevolje i napuštenosti proživljava u svjetlu “Kristova časa”! U tom duhu želim radosne vazmene blagdane svim vjernicima Gospićko-senjske biskupije i svim ljudima dobre volje
biskup Mile Bogović, v.r.

U Gospiću, 19. ožujka 2016.