Misu su koncelebrirali novoimenovani rektor samostanske crkve prof. dr. Ivica Raguž i župnik Župe Svih Svetih u Đakovu i dekan Đakovačkoga dekanata preč. Ivan Lenić.

U homiliji biskup Ćurić je, nakon poveznice s liturgijskim čitanjima i podsjećanja na povijesno utemeljenje ove svetkovine, istaknuo: „Kristov se križ najviše uzvisuje vjerom! Kad na nj zaboravimo, istini kršćanske vjere oduzimamo njezin osnovni, temeljni put – i kad je u pitanju Božja objava, i kad je u pitanju naš život u vjeri. Sva je Božja objava u Kristu označena križem. K nama je došao kroz ‘ranu utjelovljenja’, kad je Bog u svojoj promisli učinio najčudesniji korak, kad se – kako nas u današnjem 2. čitanju na to podsjeća apostol Pavao – ‘nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan’. I sva se povijest spasenja ogleda u križu. I Božja stvoriteljska ljubav, koja je nama ljudima od početka ostavila dostojanstvo slobode, ali s njom i ‘ranu’ našeg izbora, mogućnost zaborava i izdaje, kad je čovjek pao u tamu grijeha i zla. Kristov je križ, možemo reći, privukao tu tamu, ponio ju je i pobijedio uskrsnućem. U Kristovoj smrti na križu ponovno je, i to u punoj mjeri, zasjala Božja ljubav, kako sâm Isus upućuje svoje učenike: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje (usp. Iv 15,13). A otkupiteljska ljubav na križu protegnula se iznad svih granica i ne prestaje objavljivati trajnu i neprolaznu istinu da je Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorodenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni, kako nas u današnjem odlomku Evanđelja poučavaju Isusove riječi upućene Nikodemu (usp. Iv 3,16). Kad pogledamo u svoj svijet, u ovaj naš ljudski svijet: kad odškrinemo vrata njegove prošlosti, kad i danas ‘vidimo nepravde, zla, ravnodušnosti i okrutnosti koje ne jenjavaju’ (papa Franjo, 2024.); kad se plašimo za budućnost, Križ nam jasno govori da se Kristovo djelo ne sastoji u osudi nego da se svijet po njemu spasi (usp. Iv 3,17).“

Mons. Ćurić, citirajući papu Franju, osvijetlio je svima prisutnima, vjernicima i sestrama: „Eto, predragi, puta našoj vjeri i pozivu: u snazi Križa dati tijelo i srce nadi Evanđelja, kako nas u naše vrijeme snažno upućuje papa Franjo. Valja nam pogledom uranjati u Raspetoga. To znači: ne bojati se ranjenosti – ni Božje, ni svoje ranjenosti. Sad se to otajstvo pretače u naš poziv, i to od samoga početka – od krštenja kad smo zajedno s njime ukopani u smrt, da tako, s Kristom raspetim i uskrslim, i mi hodimo u novosti života (Rim 6,4). Tako da se njegovo lice počne odražavati na nama, da nas Kristova ljubav osvaja i preobražava, da svojim životom i djelima nastojimo svjedočiti o Spasitelju koji se nije htio držati podalje od čovjekove bijedne i okrutne povijesti, nego je htio uroniti u nju, ne ostavljajući ni jednoga čovjeka u tjeskobi i tami, u napuštenosti ili sablazni njegove vlastite bijede i vlastitih pogrešaka, nikoga ne ostavljajući bez susreta s Bogom i s Njegovom ljubavi (usp. papa Franjo, 2021.).“

Na kraju biskup Ćurić obratio se sestrama: „Ovogodišnje Križevo, drage sestre, zaokružuje velike franjevačke jubileje, uključujući i onaj koji spominje 800. obljetnicu od kada je sv. Franjo Asiški na svom tijelu primio znakove Kristovih rana, upravo o blagdanu Uzvišenja sv. Križa 1224. godine. Što nas u Franjinu primjeru uvijek iznova osvoji? Najviše njegova predanost Kristu, želja biti mu blizu i nasljedovati ga. Jednostavno – njegova sličnost Kristu. Događaj primanja stigmi na izvanredan će način to posvjedočiti. Uspeo se na goru La Verna i povukao u osamu na 40 dana. U viđenju je promatrao prizor raspetoga serafa kako navodi životopisac. Isprva nije mogao razumjeti zašto takvo viđenje, dok na koncu na samome sebi nije vidio to preslavno čudo, na njegovim se rukama i nogama počeše pojavljivati znaci čavala, baš onako kako je malo prije toga vidio iznad sebe čovjeka pribijena na križ. Više nije riječ o gledanju već o pravom iskustvu rana, na vlastitom tijelu. Franjo ih je čudesno primio, da još jednim načinom posvjedoči djelo Božje otkupiteljske ljubavi u Isusu Kristu i istinu da nas Njegove rane iscijeliše (Iz 53,5). I ubrzo nakon iskustva stigmi, ranjen s ranjenim Kristom, Franjo na La Verni zapisuje svoju Pohvalu Bogu: Ti si ljubav, sveta ljubav. Ti si mudrost, ti si poniznost, ufanje i ljepota, (…) ti si mi spokoj, ti si radost, nada naša i veselje. Drage sestre sv. Križa! To je snaga i vašeg redovničkoga posvećenja. I kad sa svojom majkom utemeljiteljicom, bl. Marijom Terezijom Scherer od srca zanosno ponavljate: Mi smo svojim zvanjem izabrale Križ, svima želite reći da ste, zapravo, izabrale najbolji dio – put ljubavi koja preobražava, koja, i tamo gdje se sve čini da je umrlo, obnavlja nadu i u ljudskim srcima uvijek nosi klice uskrsnuća.“

U ovom slavlju sestre su zahvalile Bogu za dosadašnje provincijalno vodstvo i novo provincijalno vodstvo koje preuzima službu, moleći ujedno blagoslov i snagu Duha Svetoga.