Zagreb, (IKA) – Drugog dana međunarodnog znanstvenog skupa u povodu 100. obljetnice samostalnosti Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, u utorak 30. rujna u samostanu Svetoga Duha u Zagrebu sudionicima se pridružio i ministar general Reda franjevaca konventualaca o. Marco Tasca.
Kako je u ovoj prigodi održan i tradicionalni susret hrvatskih i slovenskih franjevaca konventualaca znanstvenom skupu pridružio se mnoštvo slovenske braće. Na početku rada, pročitani su pozdravni brzojavi hrvatskih biskupa.
U prvom izlaganju drugog dana “Ljubitelji prirode: Zbirka morskih algi” prof. Zoran Šeparović se osvrnuo na rad o. Pija Titiusa i o. Jeronima Granića. Predstavljajući životni put o. Pija Titiusa (1801.-1884.), istaknuo je kako se osim što je plodno djelovao u svojoj svećeničkoj službi, posvetio i istraživanju biologije mora te ostavio iza sebe zapažen rad iz područja taksonomije alga Jadranskog mora. Kao vojni kapelan u austro-ugarskoj vojsci sa svojom jedinicom dolazi 1846. na obalu Jadranskog mora. Tu je boravio do 1850., zadržavši se najdulje u Splitu, gdje se oduševio običajima i životom u tamošnjem samostanu sv. Frane. U Dalmaciji počinje proučavati prirodu: sakuplja morske i kopnene organizme (leptire i biljke). U tom periodu posebno se posvetio proučavanju alga i rakova Jadranskog mora. Oduševljen ljepotom naše obale, bogatstvom Jadranskog mora, vrstama alga i drugim još neistraženim vrstama morskih organizama, odlučuje se vratiti na Jadran da bi se ozbiljnije posvetio svojim istraživanjima. Napušta svoju domovinu Mađarsku i provinciju sv. Elizabete, te dolazi u Istru, u piranski samostan franjevaca konventualaca, te postaje članom Dalmatinsko-Padovanske provincije. U Piranu se odmah posvećuje svojim prirodoslovnim istraživanjima, a također i svećeničkom djelovanju. Sakupljeni materijal preparira, determinira i sistematizira, te izrađuje zbirke kojima je obogatio nepregledan broj instituta, gimnazija, raznih drugih škola, muzeja i kneževskih kuća. Za svoj rad dobio je više odlikovanja, diploma, zahvala. Budući da je imao veliko srce za siromahe, priličan dio dobivenog novca podijelio je pomažući tako potrebite. Uz veliki trud o. Jeronim Granić sređuje i zajedno s biografijom o. Pija uvezuje u knjigu – zbirku kojoj daje naslov “Jadranske alge, koje je sakupio i preparirao o. Pio Titius konventualac, a determinirao i sistematizirao o. mag. Jeronim Granić, konventualac, bibliotekar Antoniane u Padovi”. Zbirka sadrži 96 vrste algi, od kojih su 2 vrste neodređene, a 4 alge nedostaju. Kako o. J. Granić nije imao dovoljno znanja, kao ni crteža, ni preparata algi za usporedbu pri njihovoj determinaciji, koristio se zbirkom algi o. Pija od samo 72 vrste iz Padovanske knjižnice Antoniane.
“Djelovanje franjevaca konventualaca u hrvatskome katoličkom pokretu u Zagrebu” bila je tema predavanja dr. Jure Krište. Istaknuo je kako su tijekom 20-godišnjeg djelovanja u državi istoga trajanja franjevci konventualci na Svetom Duhu u Zagrebu razvili zavidan opseg i raznovrsnost djelovanja. Njihova središnja preokupacija bila su društva Hrvatskoga katoličkog pokreta, a središnji lik tog okupljanja bio je o. Ambroz Vlahov. Bitno je, i presudno, da je Vlahov bio među izuzecima među katoličkim klerom te su i društva koja je pokrenuo i vodio bila iznimke. Tragično je za hrvatsku zbilju 20. stoljeća da su kriteriji raspoznavanja, kako među laicima tako i među klerom, postali ideologija jugoslavenstva i politika temeljena na njoj. Jedan od vođa Katoličkog pokreta, Petar Rogulja, dobro je uočio da je cjelokupan katolički kler, osobito mlađi naraštaj (uz izuzetke sarajevskih svjetovnih klerika, isusovce i slavonski Seniorat) te osobito franjevci već tijekom Prvoga svjetskog rata bio na strani promicanja jugoslavenskog jedinstva i izgradnje jugoslavenske nacije. Hrvatski katolički seniorat osnovao je i Hrvatsku pučku stranku s ciljem da se takva integracija politički ostvari. Vlahov i malobrojniji kler koji je s njime bio na “istoj valnoj dužini” smatrali su da je duhovna dimenzija nalaženja u svijetu važnija od političke, a da je njegovanje nacionalnih vrijednosti sastavni dio naviještanja evanđelja. Zazirali su stoga od Hrvatske pučke stranke i od dijela Seniorata koji je i putem nje radio na stvaranju jugoslavenske nacije. Oni su izabrali drugi oblik okupljanja – Orlovstvo (nakon uvođenja diktature Križarstvo) i, u suradnji s episkopatom, promicali načela Katoličke akcije.
Pojedinci Vlahovljeva, Merzova, Protulipčeva kova i onoga Stankovićke bili su odbačeni i prezreni od Seniorata onako kako samo politička stranka može odbaciti i prezreti pojedinca koji ne tjera stranačku liniju. Emocije su bile toliko jake među tim katoličkim djelatnicima da sam ih i sam osjetio u dalekome svijetu, a osjećale su se, čini se, i među konventualcima. Možda je i tu dio odgovora za nevjerojatnu energiju s kojom je o. Ambroz Vlahov radio oko i u tim društvima. Vlahov je i kasnije izazivao opredjeljivanja. Neki koji su ga poznavali i kojima je bio ispovjednik sugerirali su da bi trebalo pokrenuti proces za njegovu beatifikaciju. Drugi bi se teško složili s time, dapače misle da se to sigurno neće dogoditi, rekao je Krišto.
Prof. Šimun Penava je na početku svog predavanja na temu “Žrtve poratne represije: dvanaestorica pravednika” istaknuo kako su franjevci konventualci Hrvatske provincije svetoga Jeronima dijelili sudbinu naroda i hrvatske vojske kao i drugi hrvatski svećenici. Prvi uhićeni otac Dionizije Drnić je već četiri dana nakon ulaska partizana u Zagreb, 12. svibnja, u istražnom zatvoru OZNA-e, i nakon samo 4 mjeseca ispitivanja pušten je na slobodu da se brani pred narodnim sudom. Neki su fratri zatvoreni i osuđivani zato što su pomagali zarobljenicima u partizanskim logorima u Zagrebu ili zato što su nosili hranu odbjeglim vojnicima i civilima koji su se krili po šumama u okolici Zagreba. Skrivali su odbjegle iz zatvora i logora i omogućavali im bijeg preko granice. Godine 1948. počinje velika hajka i narodna osuda svećenika kao neprijatelja zemlje, naroda i nove vlasti pa ih se uhićuje i masovno sudi pred narodnim sudovima. Provincijal Ambroz Vlahov i četiri brata franjevca bit će suđeni kao narodni neprijatelji i zbog toga su osuđeni na 24 godine robije. Suđenja će se nastaviti i narednih godina najviše za izrečenu riječ protiv Titova režima. Dovoljno je da netko optuži fratra da je govorio protiv Tita pa da odmah dobije strogi zatvor, a kamoli da nešto prozbori protiv bratskog Sovjetskog Saveza. U razdoblju od svibnja 1945. pa do 1986. franjevci konventualci su osuđeni na 53 godine 9 mjeseci i 20 dana zatvora. Neki su bili i pomilovani od Vrhovnog suda Hrvatske pa čak od Savezne skupštine Jugoslavije. Većina je robijala po najtežim kaznionicama kao što su Stara Gradiška i Srijemska Mitrovica. Potom se Penava kratko osvrnuo na pojedine osuđene franjevce konventualce, to su o. Dionizije Drnić, o. Petar Jus, o. Serafin Gršković, o. Teofil Han, o. Ambroz Vlahov, fra Felicijan Fajt, o. Vinko Pehar, o. Dominik Kamenski, fra Ivica Vešligaj, o. Budislav Benvin, o. Ivon Ćuk i o. Kerubin Vlahović. Na kraju je Penava istaknuo kako su franjevci konventualci bili suđeni za pisanu i izgovorenu riječ i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tako je istaknuo primjer o. Ljudevita Maračića i o. Nikole Roščića.
O. Ivan Karlić u predavanju “Pregled znanstvenog rada naše braće” dao je sažet pregled tijekom sto godina vezanih samo uz hrvatske franjevce konventualce, no radi ograničenosti vremenom ovom prilikom nije bilo moguće opširnije govoriti o njihovoj znanstvenoj djelatnosti, a posebice ne o njihovim djelima. Tako je od pokojne subraće spomenuo fra Bonaventuru Burića, fra Jeronima Miletu, fra Lovru Barića, fra Ladislava Glavinu, fra Jozu Miloševića, fra Petra Jusa, fra Bernardina Polonia, fra Atanazija Sparožića, fra Celestina Tomića, fra Marina Oreba i fra Marijana Žugaja. Potom je predstavio i rad fra Ferdinanda Čavara sada magistra novaka, fra Špire Marasovića profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, fra Tomislava Mrkonjića, djelatnika Tajnog vatikanskog arhiva i profesora na Serapficumu, fra Ivana Karlića profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i najmlađeg doktora fra Josipa Blaževića magistra bogoslova. Karlić je naglasio kako su sva ova braća znala stečenu titulu opravdati znanstvenim radom i istraživanjem. Spomenuo je i još neku braću, koja su uz teologiju završili još neki fakultet za potrebe provincije i gimnazije: fra Marijan Oreb, fra Mile Koceić, fra Tomislav Talan, fra Bernardin Filinić, fra Ljudevit Maračić i fra Marko Planinić. Na kraju predavanja, Karlić je iznio svoje mišljenje kako je petnaestak fratara s doktoratom teologije u Provinciji premalo, te bi stoga trebalo mlađe fratre još za studija usmjeravati prema znanstvenom radu.
“Od Glasnika do Veritasa (1929 – 2008)” predavanje je kojim se o. Ivan Bradarić osvrnuo na periodiku u izdanju franjevaca konventualaca. Na početku izlaganja povukao je paralelu: O Božiću 1929. o. Ambroz Vlahov pokreće “Svetište sv. Antuna – Vjesnik za gradnju crkve sv. Antuna u Zagrebu u spomen 700. godišnjice njegove blažene smrti”, a o Uskrsu 1962. o. Ivon Ćuk “Glasnik sv. Antuna Padovanskoga”. “Nikada nećemo doznati koji su i koliki značaj ovi časopisi imali u Crkvi i društvu. Znademo ipak da je nastojanjem ove dvojice zaslužnih članova naše redovničke zajednice načinjen golem duhovni i kulturni iskorak. Znademo da je mnoštvo vjernika primilo utjehu i okrjepu nalazeći oslon u riječi propovijedanoj i zapisanoj. Znademo da je izgrađeno svetište sv. Antuna u Zagrebu – materijalni hram, ali također da je izgrađen i onaj duhovni hram, koji se neprestano razvija i raste. Zaslugu i pohvalu zaslužuju i svi oni koji su ovo djelo podržavali ili su i sami nesebično dali svoj udio”, istaknuo je Bradarić. Potom je kratko predstavio sadržaj i uredničku politiku časopisa “Svetište sv. Antuna”, a potom i samog Glasnika sv. Antuna Padovanskoga čije je izdavanje pokrenuto u ozračju Drugoga vatikanskog sabora kako bi se dao obol Božjoj slavi, časti sveca i duhovnoj potrebi vjernika. Od ostalih aktivnosti koje su usko vezane uz Veritas, Bradarić je istaknuo hodočašća, koja su nekad bila povremena, a sada su redovita svake posljednje subote u mjesecu. Tu je i “Limenka sv. Antuna”, osnovana 1967., karitativni fond iz kojega se pomažu najpotrebniji. Kasnije je iz tog “zrna gorušičina”, iz ove prve ideje i uz svesrdnu pomoć Padovanske provincije preraslo u dobro organizirani “Caritas sv. Antuna” i “Dom za studente”, koje skladno i zasebno djeluju pod istim krovom. Na kraju je Bradarić istaknuo, da teško da će itko ikada razumjeti koju i koliku su ulogu i važnost imali ovi časopisi na cijelo naše društvo i život Crkve u vremenu kada su izlazili. Je li učinjeno dovoljno i jesmo li mi na pravome putu, teško je znati. Činjenica je ovo: Veritas je odgojio jedan naraštaj ljudi, vjernika, intelektualaca, bogobojaznih ljudi i onih koji tragaju za istinom, rekao je predavač.