Budi dio naše mreže
Izbornik

Nastupni govor požeškog biskupa dr. Antuna Škvorčevića

Sa svečanosti ustoličenja u Požegi, 27. rujna 1997.

Što se to danas događa u Požegi? Krist danas i uvijeke! (usp. Heb 13,8). Sabrali smo se ispovijediti i slaviti silno djelo Božje: Sin njegov Isus Krist, Gospodin naš, uskrsli živ u snazi svoga Duha već gotovo dvije tisuće godina okuplja zajednicu ljudi kojoj je ime Crkva te u njoj i kroz nju ižaruje, grije, prožima, oživljuje i preobražava ovu našu zemlju svojim božanskim energijama, te ona nije “kuća smrti”, niti mi “osuđenici na smrt”, nego je naše postojanje postalo u njemu uistinu “hod od gnijezda do zvijezda”, iz vremena u vječnost, iz smrti u život. – Krist danas i uvijeke!
Nitko za čovjeka nije probudio veće nade na ovoj zemlji, te mi nemamo kome drugome otići osim Isusu Kristu, jer on ima riječi života vječnoga, danas i uvijeke.
Ponosan sam i radostan što u ovoj njegovoj 1997. godini, u pripravi za Veliki jubilej prijelaza iz drugoga u treće kršćansko tisućljeće, kroz narod vjeran otačkom opredjeljenju tijekom trinaest stoljeća, ovdje u srcu hrvatske domovine, u Slavoniji “zemlji plemenitoj”, na tlu “Zlatne doline”, Kristova prisutnost po Crkvi njegovoj nije iščezla, nego živi snažno i danas u vama, jednostavnim, ali čvrstim u vjeri ljudima, usred i unatoč nemalih tjeskoba i nevolja, kojih ovdje nikada nije nedostajalo. Otvaramo danas novu stranicu te prisutnosti Isusa Krista i njegova spasenjskog djela među nama uspostavom Požeške biskupije i ređenja prvoga njezina biskupa. Ta stranica, međutim, ne plaši, ona nije nepoznata. Ispisana je krvlju Isusa Krista u kojoj nam je Bog sam posvjedočio kolika je vrijednost čovjeka, koliko je Bog za nas, kad se za čovjeka zauzeo u sinu svome, do kraja, do u smrt. Koje li Božje spasenjske sigurnosti na zemlji! Ako je čovjek bio put kojim je Bog spasenjski zagrlio ovaj svijet, onda je sasvim razumljivo što II. vatikanski sabor svečano izjavljuje da je upravo čovjek put Crkve. Čovjek mora biti i put Požeške Crkve, koja je danas ovdje po nama učinila svoj prvi korak.
Ja, Antun, brat vaš u Isusu Kristu, dolazim k vama u slabosti i krhkosti sa strahom i trepetom u duši, ali s velikom spremnošću služiti djelu Božjem osluškujući “što Duh govori Crkvi” (usp. Otk 2,7) upravo danas i koja je to “radost i nada, žalost i tjeskoba” (GS 1) vas ljudi ovoga dragog kraja da sve to nađe odjeka u mom srcu. Ali ne samo mome, nego i u srcu gotovo dvije stotine svećenika, redovnika i redovnica naše nove biskupije koji će sa svojim biskupom, od sada vjerujem još zauzetije djelovati od Lipika, Pakraca i Daruvara, preko Virovitice, Slatine i Našica do Kapele, Gradiške, Okučana, Novske Lipovljana i Jasenovca, pokretani iz Požege iz srca biskupije, razumjeti, liječiti, prosvjetljivati, hrabriti, snažiti i uzdizati k Bogu dušu čovjeka uvijek željna smisla, istine i punine života.
Braćo svećenici, redovnici i redovnice! Iskreno se danas radujem suradnji s vama u zajedništvu nove mjesne Crkve. Za vas nikada neće nedostajati otvorenost moga srca i duše, a jednako tako bit će za vas širom otvorena vrata biskupskoga doma u Požegi.
Pružam svoju prijateljsku ruku vama, djeco i mladi, da zajedno otkrivamo vječne vrijednosti i ljepotu života, puninu smisla našega postojanja, ali uvijek u Isusu Kristu, za sljedeće njegovo i naše tisućljeće. Pridružujem se danas patnjama vas bolesnih, starih, odbačenih, prezrenih, prognanih, izbjeglih, ratnih stradalnika, branitelja u domovinskom ratu, koji svaki na svoj način nosite biljege muke Isusove, da u njemu jedni drugima budemo potpora u traganju za svjetlom na svom trnovitom putu. Želio bih s vama, roditelji, nositi tešku brigu i odgovornost za izgradnju obitelji kao gnijezda razumijevanja ljudskoga zajedništva i sreće, pomagati vam u tako važnom zadatku kao što je odgoj djece i mladih od kojih zavisi budućnost Crkve i naroda. Vama poljodjelcima, radnicima, znanstvenicima, trudbenicima u zdravstvu, prosvjeti, ljudima kulture i politike pružam svoju bratsku vjerničku potporu da nesebično ulažete svoje snage za opće dobro čovjeka i naroda u cjelini. Da zemljovidna “Lijepa naša” postane lijepom i po međuljudskim odnosima poštovanja, solidarnosti, pravednosti, dostojanstva da svi uživaju socijalnu sigurnost u zahvalnosti za predragocjeno dobro slobodne domovine, izboreno Božjom pomoću i spremnošću na žrtvu i velikodušnošću tolikih ljudi koji položiše svoje živote kojih se danas s posebnim poštovanjem u ovoj svečanoj prigodi spominjemo. Vama, ranjenici, koji ste ostali bez svojih najbližih, kojima je razoreno sve što ste posjedovali, molim snagu Duha da budete veći od zla koje vas želi zatvoriti u tamu pamćenja, zlodjela i nesposobnosti praštanja, da izađete iz mraka na svjetlo. Za sve vas u požeškoj biskupiji želim uložiti svoje slabe moći služiti na svim stranama i pred svima u onome zašto je Isus Krist, dobri pastir, dao svoj život i krv svoju prolio.
Današnji veliki povijesni događaj, poziv je ujedno i na zahvalnost. Svemogućem, providonosnom, dobrom Bogu hvala što je tako vodio tijek vremena u našoj domovini, u ovom dijelu našega naroda, da je iz snažnoga povijesnog duhovnog korijenja mogla konačno izrasti Požeška biskupija i dobiti svoga prvog biskupa. S posebnim osjećajima sinovske odanosti zahvaljujem svetom Ocu papi Ivanu Pavlu II. što je upravo on, veliki dobrotvor našega naroda, utemeljio ovu biskupiju. Darovao mu Gospodin još mnoge dane u službi sveopće Crkve, a njegovu predstavniku u Republici Hrvatskoj mons. Giuliu Einaudiju, još mnoge godine u našoj domovini. S jednakom sinovskom odanošću zahvaljujem kardinalu Franji Kuhariću, koji me je, kako je sam spomenuo u svojoj propovijedi, prije dvadeset i pet godina u zagrebačkoj prvostolnici zaredio za svećenika, a potom pratio u mom svećeničkom životu, očinskom dobrohotnošću i danas zaredio za biskupa. Uzoriti gospodine kardinale, požeški biskupski dom i Vaš je dom, radovat ću se svakom susretu s Vama. Dopustite mi, braćo i sestre, da u ovom svečanom trenutku izreknem zahvalnost i svojim roditeljima i sestri, koji su s velikom samozatajnošću, samo njima znanom skrovitošću iz pozadine tiho pratili moj životni put. Gospodin im uzvratio! Još bi trebalo danas nabrojiti bezbroj drugih dragih i dragocjenih osoba, koje su ugradile svoje molitve, prijateljstvo i tolika dobročinstva u moj osobni život, a onda toliki, na čelu s gospodinom županom i gradonačelnikom ovdje u Požegi, uložiše toliko toga u pripravu za uspostavu Požeške biskupije i moje biskupsko ređenje! Gospodin to zna, za to ću ga od sveg srca moliti.
Dopustite mi da završim onom molitvom, koju sam na dan utemeljenja Požeške biskupije i svoga biskupskog imenovanja 5. srpnja ove godine na blagdan suzaštitnika Europe sv. Ćirila i Metoda usvojio iz časoslova naroda Božjega kao svoju, a nju je u 9. stoljeću izrekao sv. Metod:
“Gospodine Bože moj (…) usliši moju molitvu i sačuvaj svoje vjerno stado kojemu si na čelo postavio mene, nesposobnog i nevjernog slugu svoga. Oslobodi ga bezbožne i poganske zlobe onih koji hule protiv tebe. Uništi krivovjerje i umnoži svoju Crkvu i sjedini sve i učini da izabrano ljudstvo bude složno u svojoj pravoj vjeri i pravom ispovijedanju i u njihova srca udahni riječ svoga nauka. Jer tvoj je dar, ako si nas nedostojne uzeo za vjesnike Evanđelja Krista tvojega, tako da potičemo na dobra djela i radimo što je tebi milo. One koje si mi dao, tebi, kao tvoje, izručujem. Vladaj njima svojom moćnom desnicom i štiti ih svojim krilima da svi hvale i slave tvoje ime, Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen”.
Neka ti je sretan i blagoslovljen početak tvoga povijesnog hoda, Crkvo požeška i nikada se više ne ugasila u svome postojanju pod zaštitom Presvete Bogorodice i sv. Lovre. Neka tako bude s Kristom danas i uvijeke. Amen.