Naučiteljica "Maloga puta"

Mnogopoštovani oci provincijali, draga braćo svećenici, redovnici, časne majke, časne sestre, drage sestre i braćo u Isusu Kristu i vi mladi i vi djeco.
Bog govori na različite načine, ali njegov tako uvjerljiv govor je govor po svecima, jer su sveci ugodnici Božji, ostvarena riječ Božja. Oni su riječ Božju ne samo slušali, nego je riječ Božja mijenjala njihovo srce, njihov život. Oni su tako uskladili svoju volju s Božjom voljom, da su postali jedinstvo s Bogom u ljubavi. Možemo kazati da je to očitovanje svih svetaca i svetica. Ali među njima ima toliko razlika. I svaki od njih i svaka od njih ima svoj izraz svetosti, ima svoj način očitovanja Božje prisutnosti u svom životu i u svom srcu. Milost je Duha Svetoga neiscrpiva, i svaki je taj ugodnik Božji remek djelo Duha Svetoga. Ali Duh Sveti se ne ponavlja u svojim remek- djelima. Zato je život svakog sveca drukčiji od života drugog sveca. Svi su oni Božji orIginali. Svi su oni djela Božja ostvarena u Crkvi, u vremenu, među ljudima. Sv. Terezija od Djeteta Isusa, ili kako je vole nazivati Mala Terezija, jedna je od najvećih svetica suvremene povijesti Crkve. Ona je posebna Božja objava kojom je Bog htio progovoriti ovom svijetu i ovoj civilizaciji i reći koji je to pravi put čovjekov da se susretne s Bogom. Možemo kazati da je XIX. stoljeće bilo izazovno stoljeće. U svojoj strašnoj oholosti, naviještalo je raznim ideologijama, filozofijama i tehničkim dostignućima drukčiji svijet, sretan svijet u kojem će biti riješeni svi problemi. Ali svijet bez Boga. I to bezboštvo koje je sijano u XIX. stoljeću izraslo je u XX. stoljeću koje možemo nazvati najkrvavijom žetvom laži i zablude. To je naše XX. stoljeće. Ali sjeme je sijano u XIX. stoljeću.
Tipičan primjer takvoga stoljeća je slučaj kad su gradili veliki prekooceanski brod Titanik. Radnici su na oplati broda napisali: Ne treba nam ni Boga ni Pape. To znači, naše će djelo biti tako moćno i nepobjedivo u susretu s morem jer čovjek može sagraditi nešto što ne može pobijediti nitko, pa nam ne treba Boga, ne treba nam ni pape, ni Crkve ni Isusa Krista, ni spasenja, ni oproštenja, ni otkupljenja. Mi ljudi, ja čovjek! Znak – taj brod kojeg su smatrali zaista nepobjedivim i poslali ga preko oceana iz Europe u Ameriku potonuo je na svom prvom putovanju i što ga je razorilo – santa leda, oholost. Oholost je ta unutarnja punina čovjeka kojim je čovjek sam sobom ispunjen do tolike mjere da u njegovu srcu, u njegovoj duši nema mjesta za drugoga, ni za čovjeka ni za Boga. To je oholost kojom se čovjek uzdiže ne samo da bude ravan s Bogom stvoriteljem nego iznad njega. To je izvor svih čovjekovih pobuna protiv Boga, istine i ljubavi.
Presveta Djevica Marija u svojoj zahvalnici pjeva: “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne – ponizne.” Što je onda poniznost? Poniznost je svijest da smo svime što jesmo, što imamo i zašto smo stvoreni, dar Božje ljubavi. Vjerovati da sve što imam, imam darom Božje ljubavi. I postojanje i razum i slobodu i savjest i to biće svoje, egzistenciju, sve je to dar Božje ljubavi. Zato s tom istinitošću svijesti dolazimo k Bogu zahvalni, otvoreni očekujući od njega milost i spasenje, ništa ne očekujući od sebe, nego očekujući od te vječne ljubavi koja se zove Bog. Zato nam Isus nije kazao da od njega učimo činiti čudesa, ni uskrsivati mrtve ni utišavati morske oluje, ni otvarati oči slijepima, nego je rekao: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. To se učite od mene – biti ponizan! Bog je apsolutna poniznost. On neizmjerni, svemogući, vječni pokreće svjetove svojom voljom, a objavio se kao strašna, nama neshvatljiva, nama nedokučiva poniznost. A što je drugo utjelovljenje nego nedokučiva Božja poniznost. Riječ je tijelom postala. Riječ po kojoj je sve stvoreno. Vječna Božja riječ, s Ocem i Duhom Svetim, vječni Bog u otajstvu presvetoga Trojstva. Tijelom postade, krhkim ljudskim bićem. I rodi se kao dijete u Betlehemu od Djevice Majke da bude položeno u jasle. Kakva poniznost Božja! Tako je Bog ljubio svijet. Prolazi svijetom, prolazi zemljom, prolazi vremenom naučavajući: “Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete pokoj svojim dušama”. Kakva poniznost Isusova na križu! Dopustio je da ga čovjekova okrutnost, jer čovjek može biti strašno biće u odnosu prema drugom čovjeku, dopustio je da ga izbičuju, popljuju, trnjem okrune, nedužnog na smrt osude i pribiju na križ velikim čavlima i da mu se rugaju. Odveden, kao što reče Izaija, kao janje na klanje. Kakva poniznost! Onda su oholi ljudi slavili pobjedu, dakle uklonili smo ga, nemamo više s njim posla. Čovjek može biti tako ohol da ubija Boga. Oholost je razlivena svijetom, poviješću, na mnogostruke načine razlivena je ljudskim srcem.
Bog progovara tom oholom svijetu, vijeku i čovjeku jednom skrivenom karmelićankom. Zaista je bila odabrana odvijeka da bude znak ovom vremenu. Bog je doziva u život u obitelji da bude okružena odmah i primljena, pobožnošću i okružena najnesebičnijom roditeljskom ljubavlju. Tako je taj mali cvijet bio posađen u vrtu u kojem je Bog već unaprijed uredio ozračje tako povoljnu da se razvije od prvih svojih trenutaka svijesti u svetosti i za svetost. To je Duh Sveti djelovao u toj maloj Tereziji, toj djevojčici koja je ostala bez majke, ali je već toliko svjesna da je duboko doživjela taj rastanak. Ali Bog ju je vodio i povjerio pobožnom i svetom ocu, povjerio sestrama koje su također živjele tim duhom vjere, predanja. Okružena svetošću rasla je u svetosti. Ali je u njoj bio silan napon duše prema Bogu, nebu. Sva je bila ispunjena tom težnjom i tom čežnjom. Klica njezina zvanja Božje je čudo. Htjela je kao djevojčica ući u strogi Karmel onoga vremena. Zašto hoće? Jednostavno shvaća da je to njezin put da se sva daruje Bogu i da ni jednu česticu svoga unutarnjeg bića ne zadrži za sebe, nego da sva bude dar Bogu. Ta je ljubav širila njezino srce toliko da je htjela spasiti cijeli svijet, da se htjela darovati i žrtvovati za svakog čovjeka. Spasiti drugoga.
Zato, kad je kao desetogodišnja djevojčica pročitala vijest da će biti smaknut jedan razbojnik koji je bio osuđen na smrt zbog svojih razbojstava i da odbija pomirenje s Bogom, da odbija svećenika i primanje sakramenata, cijelim je srcem molila za njegovo obraćenje. Shvaća, njezin je poziv spasiti toga grešnika. I moli, zaista, svojim nevinim srcem da mu se Bog smiluje, da takne njegovo srce, da pobijedi njegov otpor. Bila je znatiželjna što će novine izvijestiti poslije njegova smaknuća. U kući su primali katolički list “La Croix”. Otvorila je list i pročitala kako je svršio Pranzini. Tvrdokoran do kraja, ali ipak od svećenika koji ga je dopratio na stratište zatražio je raspelo, križ, i dugo ga je cjelivao. To je za nju bio Božji znak da se isplati moliti za drugoga. Pobijedila je milost, ljubav. Tako je Bog odgovorio kako bi je ohrabrio da će to biti njezin poziv: spašavati druge poniznošću života, žrtvom života i ljubavlju života.
Imala je veliko srce za ljude, za spasenje svijeta – toliko da je htjela biti sve u Crkvi: i apostol i propovjednik i misionar i učitelj – sve je htjela biti u Crkvi. Ali, shvatila je da ne može biti sve nego da je najbitnija ljubav. Zato ima onu čudesnu svoju izjavu, tumačenje, kad kaže: “Shvatila sam da ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova, shvatila sam da Crkva ima srce i da to srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve. I kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv, shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta, jednom riječju da je ona vječna. Tada sam u zanosu svoje mahnite ljubavi kliknula: O, Isuse, moja ljubavi napokon sam našla svoje zvanje. Moje je zvanje ljubav. Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi i to si mi mjesto dao ti, o moj Bože. U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav. Tako ću i ja biti sve, tako će se ostvariti moj san.
To je mali put, jednostavna svakodnevna djela, život pretvarati u ljubav. To je njezina škola i zato će biti proglašena naučiteljicom Crkve. Ni jedan naučitelj Crkve nije proglašen a da nije bio svet. Crkva proglašuje samo svece naučiteljima. A sad u novije vrijeme i svetice proglašava naučiteljicama Crkve. Svetu Tereziju Avilsku, svetu Katarinu Sijensku i sada tu malu, nepoznatu, skrivenu karmelićanku koja se borila da dođe u karmel s 15 godina i u njemu proživjela skriveno devet godina i umrla s posljednjom riječju: “Bože moj, ja te ljubim!”
I sad je Papa želi staviti na svijećnjak cijeloj Crkvi, da sva Crkva uči od nje vjerovati, nadati se i živjeti. Ali tako da nauči od nje ljubiti. Srce u Crkvi! Kad je umrla, kažu životopisci da je jedna karmelićanka kazala: “Što će naša poglavarica zapisati o Tereziji, što ima zapisati?”, jer priorica prigodom smrti sestre mora zapisati ocjenu o njezinu životu, u čemu se isticala, u čemu je bila posebno uočljiva. Ništa što bi izazivalo tumačenja ili upadalo u oči nije bilo u Terezije. Samo jednostavan, skriven život ljubavi. Sve što je činila, sve one svakodnevne poslove u karmelu, sve susrete, sav molitveni život, svaki korak – sve je bilo ljubav, iz ljubavi prema Bogu, prema raspetom Isusu. Tako je pretvorila svoj jednostavni skriveni život u moć kojom se Bog služi da potrese svijet.
Njezina sestra Agneza koja je tada bila priorica u Karmelu, nadahnuta Duhom Svetim, kazala joj je da piše povijest svoje duše. Duh Sveti ju je nadahnuo da Mala Terezija piše kako je Bog djelovao u njezinoj duši od njezinog djetinjstva, tijekom mladosti i života u karmelu. Iz poslušnosti u svojoj poniznosti, jer i poslušnost je izraz poniznosti, pisala je i sama reče kako su joj misli dolazile kako ju je Duh Sveti nadahnjivao i vodio. Sve je držala Božjim darom i Božjim djelom. Uvijek zahvalna Božjem milosrđu da ju je sačuvao u milosti, svjesna da bi bez te posebne Božje milosti bila velika grešnica.
Zahvalna – sve je shvatila, sve je prihvatila samo iz Božje ruke, iz Božjeg srca, iz Božjeg duha. I patnju. Bog ju je kušao. Ljubav nije jeftina, ona nije fraza. U suvremenoj civilizaciji je ljubav strašno inflaciona riječ. Svašta se naziva ljubavlju. I najveća laž ljubavi naziva se ljubavlju. I najbrutalniji egoizam prema drugoj osobi naziva se ljubavlju. Ta laž ljubavi vara i mnoge prevari. Ljubav je nešto posve drugo nego što današnji svijet misli o ljubavi. Ono što kaže apostol Ivan da je Bog ljubav i da u nama Bog živi kao ljubav i da mi onda izgaramo kao svijeća na svijećnjaku tom ljubavlju darivajući se bez pridržaja. Jeftina ljubav nije ljubav. I Bog je izabrao najočitije očitovanje ljubavi. To je križ. Kao da nije imao druge riječi kako bi protumačio dimenzije ljubavi. Umrijeti za drugoga. I on je umro za nas iz ljubavi.
Zato je i Malu Tereziju kušao patnjom. Tu djevicu ispunjenu Duhom Svetim koja je sva puna vjere, kušao je u vjeri. Trpjela je dvije godine iskustvo nevjere. Napisala je da razumije ateiste. Kao da se dragi Bog tako strašno sakrio i tako se strašno povukao da ju je ostavio u tami. Više joj ništa nije značila ni riječ Bog, ni riječ nebo. To je sve bila strašna daljina. Bog se strašno sakrio, povukao. I u toj krizi ona ne gubi pouzdanje, vjeru. Ona ima savršeno pouzdanje kao dijete u oca. U to je vrijeme izmolila Vjerovanje više puta nego u cijelom životu. Odgovarala je na tu tamu nevjere koja ju je mučila, ispovješću vjere, kao da se nada protiv svake nade, i vjeruje protiv svake nevjere.
Kušao ju je Gospodin i tjelesnom patnjom. Njezino tijelo sagorijevalo je u bolesti koja joj je zadavala teške boli, ali sve je pretvorila u ljubav. Zato je tu poniznu skrivenu karmelićanku koja bila ljubav u srcu Crkve, Bog jednostavno zapalio pred očima Crkve i svijeta kao plamen.
Kad bismo mogli provjeriti koliko se ljudi obratilo i vratilo Bogu pomoću propovijedi, pisanja teoloških knjiga, pomoću djela Teološke sume a koliko čitajući Povijest jedne duše, možda bismo bili strašno iznenađeni spoznavši da je Povijest jedne duše obratila i Bogu privela toliko duša, da je ta knjižica jednostavno preplavila svijet.
Poniznom riječju ponizne duše, iskrenom ljubavlju Bog je obraćao i spašavao duše. Kada čitamo životopise velikih svetaca, ostajemo zapravo obeshrabreni. Tko će nasljedovati sv. Vinka Paulskoga, sv. Ivana Bosca, sv. Pavla, sv. Augustina, sv. Ivana Vianeya – tko će ih nasljedovati kad su to bile takve svetačke veličine, takva djela i čudesa? Terezija ima školu “maloga puta”. Pretvorite svoj život u ljubav, pretvorite svoje zvanje u ljubav. Pretvorite svoje obveze u ljubav. Pretvorite i svoju patnju u ljubav. To je taj mali put kojim se hoda velikim koracima u susret Bogu.
Tko vjeruje Bogu kao ljubavi? Ona je to povjerovala svim srcem. Bog je tako ljubio svijet i Bog je tako ljubio nas da mu je uzvratila puninom svoje vjernosti, svoje ljubavi, svoje žrtve. To uči i nas, jer je naučiteljica Crkve. Uči nas živjeti u jednostavnom svakodnevnom životu, tako da Bog u nama bude ljubav. Bog u nama i mi u Bogu. Tako neka bude. Amen.