Ovo pismo koje je kardinal George Basil Hume, benediktinac, vestminsterski nadbiskup, predsjednik Biskupske konferencije Engleske i Wallsa objavio u ožujku o.g. francuska revija “La documentation catholique” prenosi u najnovijem svibanjskom broju. Riječ je o donekle promijenjenoj verziji dokumenta što ga je isti kardinal bio objavio g. 1993. pod naslovom “Napomene o učenju Katoličke Crkve glede homoseksualnih osoba”. Glavni dodaci u novoj verziji su dva nova paragrafa o “prijateljstvu” i “ljudskoj ljubavi” (br. 8-10). Pismo donosimo u hrvatskom prijevodu:

UVOD

1. Prije tri godine odgovorni iz Kongregacije za nauk vjere predložili su biskupima u SAD da zajedno razmisle kako ocijeniti posljedice nacrta zakona glede homoseksualaca, također glede njihovih prava na stan i na posao. Stanoviti izrazi koji su upotrebljeni u Pismu što je objavljeno nakon tih razmišljanja, a koji su navođeni izvan svoga konteksta, izazvali su zabunu i srdžbu, zapravo neshvaćanje crkvenoga stava. Prije dvije godine pripremio sam “Napomene o učenju Katoličke Crkve glede homoseksualnih osoba”, dokument koji je bio poslan stanovitom broju udruga i osoba.
2. Od tada su me posjetile stanovite skupine i osobe tražeći pojašnjenja glede crkvenog učenja o homoseksualnosti, te sam nastavio razmišljati koliko je biskup pastoralno odgovoran na tom području. Zaključio sam da može biti korisno objavljivanje ovoga proširenog pisma. Ono uključuje glavne točke iz prethodnih “Napomena”.
3. U sljedećem tekstu viče puta navodim “Pismo o dušobrižništu homoseksualaca” što ga je g. 1986. objavila Kongregacija za nauk vjere. Također navodim “Uvod u dušobrižništvo homoseksualaca” što ga je g. 1979. priredilo Katoličko povjerenstvo za socijalni standard nače biskupske konferencije.

NAČELA

Dostojanstvo ljudske osobe
4. Crkva priznaje dostojanstvo svake ljudske osobe, te ih ne razlikuje niti svrstava u odnosu na njihovo seksualno usmjerenje. Pastir i savjetnik mora sve osobe nezavisno od njihove seksualnosti promatrati kao Božju djecu namijenjenu vječnom životu. Kongregacija za nauk vjere to opširno ističe: “Stvorena na sliku i priliku Božju ljudska osoba ne može pronaći svoj pravi izraz u svođenju na samo seksualno usmjerenje. Svako biće koje živi na zemlji ima svoje probleme i osobne poteškoće ali također ima prilike za rast, ima sposobnosti, talenta, vlastitih darova. Crkva pruža prostor, kojega se potreba u nače doba jako osjeća, za dušobrižništvo ljudske osobe, izričito odbacujući da tu osobu promatra kao #!heteroseksulanu#! ili #!homoseksualnu#!, te ističe da svako ljudsko biće ima temeljni identitet kao stvorenje i po milosti dijete Božje i baštinik vječnoga života” (Kongregacija za nauk vjere, Pismo o dušobrižništvu homoseksualaca, 1986, br. 16).

Seksualnost i brak
5. Potvrđujući dostojanstvo homoseksualaca, Crkva je u skladu sa svojim naukom. Dva glavna razloga određuju nauk Katoličke Crkve o seksualnim pitanjima. Crkva je uvijek naučavala da je iskazivanje seksualne (genitalne) ljubavi, prema Božjemu naumu stvaranja, određeno da naše mjesta isključivo u braku između muškarca i žene. Iz toga slijedi da Crkva ni na koji način ne može staviti na istu razinu homoseksualno partnerstvo i heteroseksualni brak. Napokon, seksualno (genitalno) iskazivanje ljubavi, mora ostati otvoreno mogućem prenošenju novoga života. Iz ta dva razloga Crkva ne odobrava homoseksualne spolne odnose. Kad Crkva opisuje te čine kao “same u sebi neuredne”, ona želi reći da ti čini nisu u skladu sa spomenuta dva temeljna principa. U tom smislu Crkva uči da ne može biti moralnoga prava na homoseksualne čine, premda se oni ne smatraju kriminalnima u mnogim suvremenim pravnim sustavima. Nikoji pojedinac, bio on biskup, svećenik ili laik, nije u stanju promijeniti taj nauk što ga Crkva smatra od Boga danim.

DRUGE PRIMJEDBE

Homoseksualna sklonost
6. Nužno je razlikovati homoseksualno usmjerenje ili sklonost od seksualnih (genitalnih) čina, kako heteroseksualnih tako i homoseksualnih. Ni homoseksualna ni heteroseksualna sklonost ne vodi neizbježno seksualnom djelovanju. Dapače seksualna sklonost pojedinca može biti dvoznačna, odnosno složena. Ona se čak može u tijeku godina mijenjati.

ćto znači “objektivno neuredno”?
7. Posebno usmjerenje ili sklonost homoseksualne osobe nije moralna pogreška. Sklonost nije grijeh. Sklonost prema činima koji se protive crkvenome nauku opisana je stoga kao “neuredna”.
Riječ “neuredna” kruto zvuči. Najprije se nameće misao o grešnom stanju, ili to barem uključuje poniženje dotične osobe, odnosno bolest. Ali ne smije se tako shvatiti. Dapače, riječ je o izrazu koji pripada tradicionalnoj katoličkoj moralnoj teologiji i psihologiji. Taj se izraz upotrebljava kao oznaka sklonosti koja odstupa od onoga što se redovito smatra pravilnim. Pravilo je da osoba ima sklonost za seksualne odnose s osobom drugoga spola, a ne s osobama istoga spola. Biti, dakle, homoseksualna osoba nije ni moralno dobro ni moralno zlo, nego su moralno zli homoseksualni spolni čini. Stoga kada Crkva govori o homoseksualnoj sklonosti kao o “objektivnom neredu” ona misli samo na sklonost prema homoseksualnim spolnim činima. Crkva, dakle, ne promatra cjelinu osobe ni njezin karakter kao da bi samim tim bili neuredni. Homoseksualci, jednako kao i heteroseksualci, mogu davati, i često to čine, dobre primjere prijateljstva i čiste ljubavi.

Prijateljstvo
8. Prijateljstvo je Božji dar. Prijateljstvo je oblik ljubavi. Prijateljstvo je potrebno svakoj osobi. Staviti na istu razinu prijateljstvo i potpune seksualne odnose s drugom osobom, to znači izobličiti sam pojam prijateljstva. Seksualna ljubav pretpostavlja prijateljstvo, ali prijateljstvo ne traži seksualne odnose. Krivo je reći, misliti ili pretpostavljati da dvije osobe istoga ili različitoga spola koje imaju međusobno čvrsto prijateljstvo, moraju biti i seksualno angažirane.

Ljudska ljubav
9. Ljubav između dvije osobe, istoga ili različitoga spola, treba cijeniti i poštivati. U Evanđelju čitamo: “Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara” (Iv 12,5). Kad se dvije osobe vole, one u tek djelomično na ovome svijetu osjećaju ono što će biti njihova beskrajna sreća kad budu sjedinjene s Bogom u budućemu svijetu. Voljeti se, to zapravo znači težiti k Bogu koji nas čini dionicima svoje sposobnosti za ljubav prema onome ili onoj koji nas vole. Biti ljubljen, znači primiti znak ili dio bezuvjetne Božje ljubavi.

10. Ljubiti drugu osobu, pripadala ona istom ili drugom spolu, to znači uči u područje najbogatijega ljudskog iskustva. Ali to je ljudsko iskustvo pogrešno, bilo da je riječ o braku bilo o prijateljstvu, dokle god ne mislimo i ne postupamo onako kako Bog želi da mislimo i postupamo. Ljudska je ljubav slaba, jer je ljudska narav ranjena i krhka. Ni brak ni ljubav neće nikad biti potpuno zadovoljstvo. Mi prečesto doživljavamo neuspjehe, ali ideal ostaje.

ODGOVOR KATOLIČKE CRKVE
11. Katolička Crkva pozvana je u svako doba pokazivati zahtjevno shvaćanje i etiku braka i seksualnosti, poimanje koje se često teško ostvaruje u praksi, ali koje svi moraju neumorno ostvarivati. Crkva je isto tako svjesna da ljudi ne uspijevaju uvijek živjeti u skladu s onim što ona naučava. Pastoralna mudrost vodi do toga da Crkva nikad ne odbacuje te ljude, nego im nastoji pomagati, kako bi ih dovela dubljem shvaćanju i ostvarivanju nauka koji joj je Bog povjerio.

Obrana ljudskih prava
12. Katolička Crkva cijeni i brani osnovna ljudska prava svake osobe. Ona ipak ne može priznati među temeljna ljudska prava da čovjek smije činiti ona djela koja su, prema njezinu nauku, moralno zla. Ništa manje svaka osoba ima osnovno ljudsko pravo da pojedinci i društvo postupaju s njom s dostojanstvom, poštovanjem i pravednošću. Dokument što ga je g. 1979. objavilo Povjerenstvo za socijalni standard Biskupske konferencije Engleske i Wallsa saželo je to u izraze koji i danas obvezuju Crkvu u našoj zemlji: “Crkva je strogo odgovorna djelovati za uklanjanje svih nepravda koje je društvo nanijelo homoseksualcima. Koliko god je podnijela previše nasilja i nerazumijevanja, homoseksualna zajednica ima posebno pravo da Crkva za nju skrbi”.

Socijalna politika
13. Svjesna koliko su složeni suvremeni problemi socijalne politike, Kongregacija za nauk vjere je proglasila da prosudba o zakonodavstvu i crkvene odgovore s tim u vezi trebaju donositi biskupi zemlje o kojoj je riječ (L#!osservatore romano 29. srpnja 1992). Ali Crkva je zaista dužna protiviti se diskriminaciji kad god se seksualno usmjerenje ili djelovanje neke osobe ne može smatrati umjesnim. Ipak, kad je riječ o davanju odgovora na prijedloge za izmjenu zakona s namjerom da se uklone nepravde prema homoseksualcima, treba imati pred očima stanovite kriterije:
– Ima li valjana razloga za prosudbu da bi ustanova braka i obitelji mogla biti ili da će doista biti ugrožena promjenom zakona?
– Ako društvo odbaci prijedlog za promjenu zakona, hoće li to biti veća šteta za opće dobro nego kad bi se takva promjena prihvatila?
– Da li usmjerenje i djelovanje stanovite osobe u specifičnim okolnostima predstavlja dovoljan i valjan razlog da se s tom osobom postupa drugačije nego s drugim građanima?
To su pitanja praktičnog rasušivanja i vrednovanja društvenih posljedica koje treba ispitati od slučaja do slučaja i to bez predrasuda glede katoličkog nauka o seksualnim činima. Doista je moguće da katolici, sve pridržavajući se spomenutih kriterija, dođu do različitih zaključaka o pojedinačnim zakonskim prijedlozima.

Osuda nasilja

14. Crkva osuđuje svako nasilje protiv homoseksualaca, bilo ono riječima ili djelom. Prvi dio broja 10 Pisma Kongregacije za nauk vjere to jasno ističe:
“Treba jako žaliti što su homoseksualne osobe još uvijek objekti zlobnih izraza i nasilnih postupaka. Takvi postupci, ili postupci koji bi tako izgledali, zaslužuju osudu crkvenih pastira. Oni pokazuju manjak poštovanja prema drugima, što vrijeđa osnovna načela na kojima se osniva pravedni suživot. Dostojanstvo koje pripada svakoj osobi mora se uvijek poštivati riječima, postupcima i u zakonodavstvu” (br. 10).
Svako sustavno odbacivanje poštovanja toga dostojanstva mora biti kažnjavano, ako je potrebno i prikladnim zakonodavstvom.
15. U crkvenome nauku ne smije se pojavljivati ništa što bi težilo podupiranju ili povlađivanju, makar samo uključno, postupaka protiv homoseksualaca, mučkih ili ženskih. ćtoviče, “homofobija” (bolesni strah ili odvratnost prema homoseksualcima) nema mjesta mešu katolicima. Katolički nauk o homoseksualnosti ne osniva se na “homofobiji” te nikad ne smije biti upotrebljen za opravdavanje toga straha. Ni onda kad su homoseksualci u napasti nerazložno djelovati izazovno ili razorno, to ne opravdava “homofobna” djelovanja ili reagiranja.
.
Pastoralno rješenje
16. Pastoralno rješenje Katoličke Crkve glede homoseksualaca uključuje postupak pun poštovanja i ljubazno razumijevanje njihova stanja, ne zaboravljajući sakramente, molitvu, savjetovanje i pojedinačnu pomoć, tako da “cijela kršćanska zajednica u tome spozna kako je pozvana pritjecati u pomoć toj braći i sestrama bez obmanjivanja i izbjegavanja” (br. 15). Osim toga, Crkva je u našoj zemlji istaknula da “homoseksualci imaju pravo na jasni i djelotvorni pastoral sa službenicima primjereno spremnima za njihove pastoralne potrebe”. Oni koji vrše dušobrižničku službu dobro znaju da je ljudska narav krhka i podložna napastima.
Oni osobito nastoje imati razumijevanja i biti od pomoći onima kojima je teško živjeti u skladu s crkvenim naukom.
Napokon, premda su homoseksualni genitalni čini objektivno zli, Crkva je pozorna protiv “svakog uopćavanja u prosuđivanju pojedinačnih slučajeva” (br. 11).

ZAKLJUĆAK
17. Svako je ljudsko biće dragocjeno u Božjim očima. Ljubav koju osoba može darivati drugoj osobi, Božji je dar. Ipak, Bog hoće da homoseksualci, a to vrijedi i za heteroseksualce, obdržavaju njegov zakon i da se zauzimaju za ostvarenje teškoga ideala, premda ga mogu tek postupno dosizati (usp. Familiaris consortio, 34). Bog ljubi svaku osobu ljubavlju koja je veća od sve ljubavi kojom ljudsko biće može ljubiti drugoga. U svim životnim okolnostima i prilikama Bog poziva svaku osobu, kakvo god bilo njezino seksualno usmjerenje, ispunjavati onaj dio Božjega nauma koji je Bog baš njoj namijenio, i koji samo ona može ispuniti.