Draga braćo i sestre,
Tema 34. svjetskoga dana obavijesnih sredstava, “Naviještati Krista u društvenim obavijesnim sredstvima u zoru novoga tisućljeća” poziv je gledati u budućnost, u izazove koji nas očekuju, i također u prošlost, na početke kršćanstva, da bismo iz tih početaka primili potrebno svjetlo i snagu. Srž poruke koju naviještamo uvijek je Isus: “Pred njim se, doista, nalazi sva povijest čovječanstva: naše sadašnje vrijeme i budućnost svijeta osvijetljeni su njegovom prisutnošću” (Incarnationis Mysterium, 1).
Prva poglavlja Djela apostolskih dirljivo prikazuju kako su Krista naviještali njegovi prvi sljedbenici. Prikaz je to naviještanja spontanog, punog vjere i uvjerljivog, ostvarenog snagom Duha Svetoga.
Prvo je i najvažnije da učenici naviještaju Krista odgovarajući na poslanje koje im je on dao. Prije uzašašća na nebo, Isus reče apostolima: “Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). I premda su ljudi “nepismeni i neuki” (Dj 4,13), oni odmah i velikodušno odgovaraju.
Nakon nekog vremena provedenog u molitvi s Marijom i drugim Gospodinovim učenicima, i djelujući prema tome kako im je Duh nalagao, apostoli započeše navješćivanje za vrijeme Pedesetnice (usp. Dj 2). Čitanje o tim divnim događajima podsjeća nas da je povijest priopćivanja poput putovanja, koje ide od oholog babilonskog pothvata, s njegovim bremenom pometnje i uzajamnog nerazumijevanja (usp. Post 11,1-9), sve do Pedesetnice i do dara jezika: obnova priopćivanja se usredotočuje na Isusa po djelovanju Duha Svetoga. Naviještati Krista vodi, dakle, međuosobnom susretu u vjeri i djelatnoj ljubavi, na najdubljoj razini njihove čovječnosti; sam uskrsli Gospodin postaje veza istinskog priopćivanja među svojom braćom i sestrama u Duhu.
Pedesetnica je samo početak. Apostoli nisu prestali naviještati Gospodina ni kad su bili ugroženi pritiscima: “Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo”, rekoše Petar i Ivan saducejima (Dj 4,20). I same podnesene patnje pretvaraju se u sredstva njihova poslanja. Kad je, poslije Stjepanova mučeništva, u Jeruzalemu buknuo siloviti progon koji prisiljava Kristove učenike bježati, “oni što se raspršiše, obilazili su navješćujući Riječ” (Dj 8,4).
Živa jezgra poruke koju apostoli propovijedaju jest raspeti i uskrsli Isus koji živi pobijedivši grijeh i smrt. Petar kaže stotniku Korneliju i njegovoj obitelji: “Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na stup! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj koga Bog postavi za Suca živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po Imenu njegovu prima oproštenje grijeha” (Dj 10,39-43).
Očito je da su se prilike u tijeku dva tisućljeća uvelike promijenile. A ipak ostaje nepromijenjena potreba naviještati Krista. Dužnost svjedočiti Isusovu smrt i uskrsnuće i njegovu spasiteljsku prisutnost u našem životu, nije manje stvarna i uvjerljiva nego što je bila za prve učenike. Moramo naviještati Radosnu vijest svima koji su je spremni slušati.
Nužno je osobno i izravno naviještanje, zahvaljujući kojemu osoba dijeli s drugom osobom vjeru u uskrslog Gospodina. Tako je isto i s drugim oblicima tradicionalnog širenja riječi Božje. Ali se istodobno danas mora ostvariti i naviještanje u društvenim obavijesnim sredstvima i po njima. “Crkva bi se osjećala krivom pred Gospodinom kad ne bi upotrijebila ta moćna sredstva” (Papa Pavao VI., Evangelii nuntiandi, 45).
Nije pretjerano isticati utjecaj obavijesnih sredstava u suvremenom svijetu. Pojava tih sredstava istinska je i prava kulturalna revolucija, koja čini obavijesna sredstva “prvim areopagom današnjeg vremena” (Redemptoris Missio, 37), u kojem je trajna izmjena ideja i vrijednosti. Po društvenim obavijesnim sredstvima ljudstvo dolazi u vezu s osobama i događajima oblikujući svoje mišljenje o svijetu u kojem živi i mijenjajući svoj način shvaćanja značenja života. Mnogima je životno iskustvo, dobrim dijelom, iskustvo društvenog priopćivanja (usp. Papinsko vijeće za društvena obavijesna sredstva, Aeatatis novae, 2). Navješćivanje Krista mora biti dio toga iskustva. Naravno, u navješćivanju Krista, Crkva mora snažno i vješto upotrebljavati društvena obavijesna sredstva (knjige, novine, časopise, radio, televiziju i druga sredstva). Katolički izvjestitelji moraju biti neustrašivi i kreativni kako bi razvili nova društvena obavijesna sredstva i nove metode navješćivanja. Ali, ukoliko je moguće, Crkva treba maksimalno iskoristiti mogućnosti koje joj se pružaju da bude prisutna također u svjetovnim obavijesnim sredstvima.
Društvena obavijesna sredstva već mnogostruko pridonose duhovnom obogaćivanju; na primjer brojnim programima koji dosižu javnost cijeloga svijeta zahvaljujući prijenosu putem satelita, u godini Velikoga jubileja. U drugim pak slučajevima ona ističu ravnodušnost, sve do neprijateljstva kojega ima na nekim područjima svjetovne uljudbe prema Kristu i njegovoj poruci. Potreban je određeni “ispit savjesti” od strane društvenih obavijesnih sredstava, koji bi doveo do veće kritičke svijesti glede sve manjeg poštovanja za vjerska i moralna uvjerenja.
Oblik uključnog naviještanja Gospodina može se postizati po proizvodima koji svraćaju pozornost na istinske čovjekove potrebe, osobito potrebe onih najslabijih, nesposobnih i potisnutih na rub društva. Ali osim uključnog navještaja, kršćanski izvjestitelji moraju tražiti načina da otvoreno govore o Isusu raspetome i uskrslome, o njegovoj pobjedi nad grijehom i nad smrću, na način primjeren sredstvu koje se koristi i sposobnostima javnosti.
Da se sve to uspješno ostvari zahtijeva se stručna sposobnost i priprava. Ali zahtijeva se i nešto više. Za svjedočenje Krista nužno je susresti ga osobno i gajiti taj odnos s Njim po molitvi, euharistiji i sakramentu pomirenja, čitanju i meditiranju riječi Božje, proučavanju kršćanskoga nauka, služenju drugima. Ako je taj stav iskren, bit će to više djelo Duha nego naše.
Naviještati Krista nije samo dužnost nego i povlastica. “Hod vjernika prema trećem tisućljeću nipošto ne osjeća umor, koji bi mogao prouzročiti teret što ga dvije tisuće godina povijesti nose sa sobom. Kršćani se, naprotiv, osjećaju osvježeni i zato što su svjesni da donose svijetu istinsku svjetlost, Gospodina Isusa Krista. Naviještajući Isusa Nazarećanina, pravoga Boga i savršenoga Čovjeka, Crkva daje svakom čovjeku mogućnost da bude #!pobožanstvenjen#! i da tako postane više čovjek” (Incarnationis mysterium, 2)
Veliki jubilej 2000. obljetnice rođenja Isusa Krista u Betlehemu mora biti za Gospodinove učenike, prilika i izazov svjedočiti u društvenim obavijesnim sredstvima, i pomoću njih, izvanrednu i utješnu Radosnu vijest našega spasenja. Neka u ovoj “milosnoj godini” društvena obavijesna sredstva daju glas samome Kristu, s jasnoćom i radošću, vjerom, nadom i ljubavlju. Naviještati Krista u društvenim obavijesnim sredstvima u zoru trećega tisućljeća nije samo sržni dio evangelizatorskog poslanja Crkve; ono je također životno obogaćenje, nadahnuto i bogato nadom za samu poruku obavijesnih sredstava. Neka Bog ispuni blagoslovima sve one koji časte i naviještaju njegova Sina, našega Gospodina Isusa Krista, u širokom svijetu društvenih obavijesnih sredstava.

Iz Vatikana, 24. siječnja 2000., na blagdan sv. Franje Saleškoga
Ivan Pavao II.
1