Vatikan, (IKA) – Uz novi dokument Kongregacije za nauk vjere u kojem se donose promišljanja o zakonskim prijedlozima o priznavanju zajednica osoba istog spola objavljenom u četvrtak 31. srpnja u Vatikanu Sveta Stolica objavila je prigodni komentar. Na početku komentara podsjeća se kako su moralna i pastoralna pitanja o homoseksualnosti obrađena u različitim dokumentima crkvenog Učiteljstva u posljednjih dvadeset godina. U novom se dokumentu Kongregacija za nauk vjere ne namjerava vratiti istim pitanjima, već rasvijetliti etičko-politički problem kojeg homoseksualne zajednice stavljaju pred zakonodavce i ljude iz vlasti u različitim dijelovima svijeta. Riječ je o zahtjevu da se zajednicama istog spola zakonski priznaju svi ili neki civilni učinci koje pravo priznaje bračnim drugovima, ne isključujući ni ono na usvajanje djece. Taj je zahtjev katkad povezan s praktičnim i ekonomskim razlozima, u drugim slučajevima, međutim, nadahnjuje se na razlozima ideološkog reda, izraženim u različitom stupnju radikalnosti. Najekstremniji stavovi traže da država učini prvi korak prema novom društvenom modelu, individualističkom, oslobođenom pravne institucije, kao što je to brak, koji je po njihovom sudu represivan i zastario. Ostavljajući po strani te i ostale slične ekstremne stavove, neki građani, zakonodavci i ljudi iz vlasti pitaju se, neovisno o osobnim uvjerenjima o tomu, nije li razložno ili čak obvezujuće da zakon uzme u obzir neke društvene pojave, s ciljem da niti jedan građanin ne bude nepravedno diskriminiran zbog vlastite spolne orijentacije ili slobodnog prihvaćanja oblikâ života koji se ne čine štetnima za treće osobe. To se pitanje ne tiče izravno primjerenosti homoseksualnih praksi, odnosno zajednica promatranih u njima samima, već etičko-političke primjerenosti propisâ, zakonâ ili ostalih civilnih normativnih odredbi koje se na njih odnose, premda su sigurno ta dva problema povezana.
Miran i pravedan društveni život zahtijeva da svakom pojedincu budu priznata ne samo prava koja mu pripadaju kao osobi i građaninu, već da također bude priznata pravna važnost odnosâ koje svako slobodno uspostavlja ili u koje je prirodno uključen. Biti otac ili biti sin, biti vlasnik ili zakupac neke nekretnine, imaju točno određeni pravni profil koji uključuje jasne dužnosti i prava. Postoje također drugi odnosi, poput prijateljstva koji, premda su od velike životne važnosti, nemaju sličnu pravnu važnost.
Sve velike svjetske kulture pridavale su braku i obitelji osobitu institucionalnu priznatost. Javna važnost braka ne temelji se na činjenici da je to neki institucionalizirani oblik prijateljstva ili ljudske komunikacije, već na njegovu položaju stabilnog životnog stanja koje zbog vlastitog ustrojstva, značajki i ciljeva, slobodno prihvaćenih od bračnih drugova, no koje oni nisu sami odredili, vrši bitnu i višestruku ulogu u prilog općeg dobra: slijed naraštaja, preživljavanje društva, odgoj i socijalizacija djece, itd. Tu društvenu zadaću od javne pravne važnosti ne vrše, čak ni na sličan način, homoseksualne zajednice te nije jasno kako bi se one mogle smatrati temeljnim stanicama ljudskog društva. Zahtjev za uspoređivanjem ili izjednačavanjem homoseksualnih zajednica i braka je očito neutemeljen. Ne davati društveni ili pravni status, kako se ističe u novom dokumentu Kongregacije za nauk vjere, oblicima života koji nisu niti mogu biti bračni ne protivi se pravednosti već, naprotiv, upravo sama pravednost to zahtijeva.
Može se ipak primijetiti da, kao što je rekao Aristotel, osim pravednih stvari po naravi postoje stvari koje su pravedne po zakonskom sporazumu. Uzevši da homoseksualne zajednice nisu prikladne vršiti društvenu zadaću koju, po samoj prirodi stvari, vrši bračna zajednica između muškarca i žene, može se postaviti pitanje zar državi ne ostaje još prostora za legitimno stvaranje jednog ili više oblikâ zakonskog priznavanja homoseksualnih zajednica. Na kraju krajeva, dobar dio oblikâ državnog pravnog poretka jest pravedan po sporazumu te je moguće da ti oblici budu izloženi promjenama, a da se pritom ne izgubi njihova bitna primjerenost.
Općenito govoreći, država ima legitimno pravo stvarati nove zakonske oblike ili mijenjati već postojeće. Ali, to pravo ima mnoga ograničenja. Država može odrediti da vozači koji su do sada vozili desnom prometnom trakom od sada voze lijevom. A može zatim i odrediti da se ponovno vozi desnom prometnom trakom. No, država ne može iz očiglednih razloga dopustiti da svaki vozač automobila u bilo kojem trenutku i po svojoj volji vozi desnom odnosno lijevom stranom. U “Promišljanjima” iznosi se obilje razloga, etičkoga, biološkog i antropološkog, društvenog i pravnog reda, koji pokazuju da bi u dodjeljivanju posebnog zakonskog priznavanja homoseksualnih zajednicama, država uvelike prekoračila granice svojega zakonskog djelovanja.
Ta vrsta uređenja, odnosno zakoni, objektivno su, ostavljajući po strani subjektivne razloge, upravljeni protiv braka i obitelji. “Promišljanja” opažaju da je neizbježna posljedica zakonskog priznavanja homoseksualnih zajednica “redefiniranje braka, koji postaje ustanova koja, u svojoj zakonski priznatoj biti, gubi bitnu poveznicu sa čimbenicima vezanim uz heteroseksualnost, poput primjerice, zadaće rađanja i odgajanja. Ako se sa zakonskoga gledišta brak između dvije osobe različitog spola promatra kao jedan od mogućih brakova, tada pojam braka trpi radikalnu promjenu, s teškom štetom po opće dobro” (br. 8). Time bi bio potpuno izokrenut formalni razlog zbog kojeg zakonski poredak daje javnu pravnu važnost određenom obliku života ili ljudskog odnosa. Taj razlog više ne bi bila uloga stvarnog strukturiranja društvenog života i općeg dobra, već izraz osobnih želja ili privatne autonomije, brišući na taj način očitu i neosporivu razliku koja postoji između braka i homoseksualnih zajednica u odnosu na društveni život. “Jedno je to što pojedini građani mogu slobodno vršiti aktivnosti za koje pokazuju zanimanje i što te aktivnosti potpadaju pod opća civilna prava slobode, a sasvim je drugo da država aktivnostima koje ne predstavljaju značajan i pozitivni prinos za razvoj osobe i društva dadne posebno i određeno zakonsko priznanje. Postoje dobri razlozi da se može ustvrditi da su te zajednice štetne za pravilan razvoj ljudskog društva, osobito ako se poveća njihov stvarni utjecaj na društveno tkivo” (Promišljanja, br. 8).
Potrebno je imati pred očima na drugome mjestu veliku razliku između negativnoga osobnog vladanja i njegova zakonskog priznavanja. “Civilni zakoni su strukturalna načela čovjekova života u krilu društva, kako u pogledu dobra tako i u pogledu zla. Oni #!vrše jako važnu i ponekad odlučujuću ulogu u promicanju mentaliteta i običaja#! (Evangelium vitae, br. 90). Oblici života i u njima izraženi modeli ne samo da izvanjski oblikuju društveni život, već teže oblikovati u novim naraštajima shvaćanje i vrednovanje vladanja. Ozakonjenje homoseksualnih zajednica bilo bi stoga upravljeno prouzročiti potamnjenje percepcije nekih temeljnih vrijednosti i obezvređivanje bračnih institucija” (Promišljanja, br. 6). U prijelazu sa činjenice na zakonsko priznavanje nanosi se neosporna šteta trećima i društvu u njegovoj cjelini. Šteta nanesena trećima još je teža ako se homoseksualnim zajednicama dopusti sposobnost usvajanja djece. “Kako pokazuje iskustvo, odsutnost seksualne bipolarnosti stvara prepreke normalnom razvoju djece […]. Uključivati djecu u homoseksualne zajednice putem usvajanja znači u stvari izvršiti nasilje nad tom djecom […]. Sigurno da bi jedna takva praksa bila teško nemoralna i stajala bi u otvorenom proturječju s načelom, priznatim i u Međunarodnoj povelji o pravima djece UN-a, prema kojem je najviši interes kojeg treba štititi u svakom slučaju interes djeteta, najslabije i najnezaštićenije strane” (Promišljanja, br. 7).
I ne može se reći da bi te i ostale štete bile opravdane, jer su tobože nužne da se izbjegne da homoseksualne zajednice budu lišene općih prava koja imaju kao osobe i kao građani. “U stvari, one mogu uvijek pribjeći – kao svi građani i polazeći od svoje privatne autonomije – općem pravu za zaštitu pravnih situacija od obostranog interesa. Međutim, predstavlja tešku nepravdu žrtvovati opće dobro i ispravno pravo obitelji u cilju postizanja dobara koja mogu i moraju biti zajamčena načinima koji neće biti štetni za sveukupnost društvenog tijela” (Promišljanja, br. 9). To je potpuno iskrivljena alternativa ili zakonsko priznavanje odnosno nepravedna diskriminacija. Ako u nekom dijelu svijeta postoji određena nepravedna diskriminacija, ona se suzbija načinima koji ne stvaraju nepravde i zla jednake važnosti. Jedno zlo se ne uklanja drugim zlom.
Znatnu važnost ima i vidik koji se tiče etičke suštine normativnih uredbi koje bi eventualno priznale homoseksualne zajednice. Sigurno da je zadaća civilnog zakona ograničenijeg opsega, no ona moralnog zakona (usp. Evangelium vitae, br. 71). Pred određenim pojavama katkad se može ili mora tolerirati ili šutjeti. Ni u jednom slučaju ipak nije moguće donositi zakone protiv Stvoritelja, čiji se naum, što se tiče našeg problema, pokazuje očitim i neprijepornim polazeći od bioloških, antropoloških i društvenih neospornih činjenica. Možda ima onih kojima se sviđa izbrisati također te činjenice, no oni ne mogu zahtijevati da se služe državom i pravom za ostvarenje toga spornog cilja. Država bi došla u proturječje sa samom sobom ako bi prihvatila takvu instrumentalizaciju.
Politička zajednica koja zakonski priznaje homoseksualne zajednice daje samoj sebi teško nepravednu političku uredbu. Iz toga na praktičnom planu slijedi da “u prisutnosti zakonskog priznavanja homoseksualnih zajednica, ili njihova zakonskog izjednačavanja s brakom, uz pristup pravima koja su vlastita tomu posljednjem, nužno je jasno i odlučno suprotstavljanje. Potrebno se suzdržati od svake vrste formalne suradnje u proglašavanju ili primjeni tako teško nepravednih zakona kao i, koliko je to moguće, od materijalne suradnje na polju primjene. U toj materiji svatko može pribjeći pravu na prigovor savjesti” (Promišljanja, br. 5). (ika-sa)