Zagreb, (IKA) – Znanstveno i pastoralno suočavanje s pitanjima Drugoga vatikanskog koncila uz četrdesetu obljetnicu završetka Koncila na XLV. Teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu nastavljeno je u popodnevnim satima 25. siječnja s dva predavanja posvećenim konstituciji Dei Verbum te liturgijskoj obnovi započetoj s koncilskom konstitucijom Sacrosanctum concilium. Prvo predavanje na temu “Zašto je važna dogmatska konstitucija Dei Verbum?” održao je fra dr. Ante Popović, profesor biblijskih znanosti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Gost iz Sarajeva na početku je pojasnio kako u svom izlaganju želi pokušati iznijeti što je to novo u konstituciji Dei Verbum u odnosu na ostale koncilske dokumente. Iznio je sažetu analizu konstitucije o božanskoj objavi u kojoj je na vrlo jezgrovit, ali i sveobuhvatan način predstavio njezin sadržaj i poruke. Na početku je kazao kako II. vatikanski koncil ističe da se Bog objavljuje u prirodi i povijesti što je velika razlika u odnosu na Prvi vatikanski koncil koji je tvrdio kako se Bog objavljuje samo u prirodi. Bog, uči Dei Verbum, objavljuje se u povijesti. Bog pripušta čovjeka u tajnu svoga nedokučivog života. Konstitucija definira Božju objavu u povijesti kao dijalošku Božju objavu, Bog prijateljuje s čovjekom. Te tvrdnje Drugi vatikanski koncil podupire s dva svetopisamska teksta, jednim starozavjetnim i jednim novozavjetnim. U knjizi Izlaska Bog razgovara s Mojsijem licem u lice a u Ivanovu evanđelju Isus u obraćanju svojim učenicima govori kako ih više ne naziva slugama već prijateljima. U nastavku predavanja dr. Popović je odgovarao na pitanje kako se događaj objava. Istaknuo je da se ona zbiva na dva načina: gestama i riječima. Prvi vidik objave tako predstavljaju snažni i moćni Božji zahvati a drugi riječi. Objava se, dakle, događa kroz dva komplementarna modaliteta. Pred kršćaninom, rekao je zatim dr. Popović, stoji etički imperativ. On jest otkupljen, ali se treba ponašati sukladno tome stanju, treba umrijeti grijesima. Konstitucija, istaknuo je potom predavač, prepoznaje četiri faze objave. Vrhunac objave je Isus Krist. Kratko je spomenuo prirodnu objavu te u vezi s njom istaknuo kako čovjek može spoznati Boga i na temelju čistog razuma. Govoreći u nastavku o odnosu Svetog pisma i predaje, dr. Popović istaknuo je kako oni predstavljaju “dva kanala prenošenja objave”. Njihov međusobni odnos bilo je jedno od pitanja o kojem su se koncilski oci najviše sporili. Dei Verbum ističe kako Učiteljstvo sluša Božju Riječ da bi u njoj prepoznalo sadržaj vjere. Dr. Popović je zatim govorio o nadahnuću, interpretaciji i kako obavljati interpretaciju svetopisamskih tekstova. Posebno je naglasio kako je cilj Pisma istina radi našega spasenja. Slikovito je to pojasnio riječima: Bog nas nije htio naučiti kako se kreću nebeska tijela, već kako se stiže u nebo. U posljednjem poglavlju, rekao je na završetku svog predavanja dr. Popović, konstitucija Dei Verbum progovara o dva stola: stolu Kruha i stolu Riječi. Svi su vjernici pozvani čitati Riječ i njome se hraniti, pozvani su konkretizirati Božju poruku u sadašnjem vremenu. “Vrata Božje riječi otvorena su svim vjernicima”, rekao je dr. Popović te je, citirajući sv. Jeronima i Dei Verbum, zaključio kako “ne poznavati Pisma to je ne poznavati Krista”. Povela se potom živa rasprava u kojoj su sudjelovali najeminentniji biblijski stručnjaci iz republika Hrvatske i BiH među kojima dr. Bonaventura Duda i dr. Ivan Dugandžić. Dr. Mario Cifrak s Katoličkog bogoslovnog fakulteta na završetku rasprave izrazio je žaljenje zbog iznimno slabog, gotovo neznatnog odaziva svećenika na hvalevrijedne i korisne inicijative koje je pokrenulo Hrvatsko katoličko biblijsko djelo koje već duže vrijeme djeluje pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.

Nakon kraće stanke doc. dr. Ante Crnčević, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, održao je predavanje “Liturgijska obnova u svjetlu poslijesaborskih smjernica”. Dr. Crnčević na počeku je iznio zapažanje kako je 4. prosinca 1563. zaključen Tridentski sabor, a 400 godina kasnije, 4. prosinca 1963., proglašen prvi dokument Drugoga vatikanskog koncila Sacrosanctum concilium. Tim je dokumentom nagoviješteno veliko djelo liturgijske obnove, rekao je predavač istaknuvši kako sama “narav liturgije zahtjeva trajnost obnove”. Četvrto desetljeće konstitucije označeno je krizom “polovice puta”. Liturgija proživljava umor no to ne znači da treba tragati za novom obnovom za “reformom reforme”, budući da sadašnja obnova nije potpuno iscrpljena. Dr. Crnčević potom je govorio o nastanku konstitucije, rekavši kako su u njezinoj pozadini bila nastojanja oko obnove lica liturgije. Pritom se dogodio liturgijski obrat. Koncilski su oci shvatili da zapravo liturgija duboko zadire u sam život Crkve. Predavač je potom progovorio o osnovnim načelima obnove. Na prvom mjestu to je mysterium paschale. Uskrsno otajstvo nije prisutno samo u euharistijskom slavlju, već u svakom liturgijskom činu. Nadalje, tu je odnos između liturgije i povijesti spasenja. U prvom planu ne smije više biti kultna dimenzija, već djelo spasenja. Često liturgijsko slavlje promatramo kao naš čin, naše djelovanje, dok je zapravo to Božji čin, Božje djelovanje, istaknuo je dr. Crnčević. Kao treće načelo obnove on je naveo primat Božje riječi te je istaknuo recipročnost i uzajamnost Riječi i otajstva. Navještaj riječi kao “maximum momentum” i sastavni dio svakoga liturgijskog slavlja razumijeva se kao događanje Riječi, sakrament Riječi. Na četvrtom mjestu dr. Crnčević je istaknuo liturgiju kao “culmen et fons” (“vrhunac i izvor”). Liturgija je stavljena u središte zauzetosti i djelovanja Crkve. “Liturgija tvori Crkvu”, snažno je naglasio predavač. Zajednica je subjekt slavlja, a ne svećenik koji slavi bogoslužje. Bez svjesnog i djelatnog sudjelovanja zajednice nema liturgije, istaknuo je predavač. Kao peto i posljednje načelo naveo je: slaviti “per ritus et preces”. Obred je događaj, znak, put spasenjske zbiljnosti. Stoga mora biti razumljiv i prilagođen shvaćanju vjernika. Vjernik se treba prestati pitati što koji liturgijski čin predstavlja i shvatiti što simbol čini, dublje prodrijeti u shvaćanje otajstva.
U drugom dijelu svog predavanja dr. Crnčević je govorio o poslijesaborskom hodu liturgijske obnove. Istaknuo je kako obnova nije linearni hod, već je sa sobom donijela traženja, nesuglasice i nejasnoće u misli ali i u praksi Crkve. Prvo razdoblje obnove u znaku je snažnog zamaha. U kratkom su razdoblju priređene nove liturgijske knjige i mnoštvo liturgijskih dokumenata, no to je razdoblje bilo prekratko za njihovu primjenu i shvaćanje. U drugom razdoblju, koje seže od sredine sedamdesetih do polovice devedesetih godina, jenjava produktivnost glede liturgijskih knjiga, a javljaju se teološki traktati koji daju novi zamah obnovi. Nove smjernice ističu teološki sadržaj kršćanske liturgije. Treće razdoblje, od kraja devedesetih godina na ovamo, Crkva jasnije ustaje protiv zloporaba u bogoslužju te poseže za strožim formuliranjem liturgijskih dokumenata i odredbi. Zato bi se to novo razdoblje moglo nazvati via purgativa liturgijske obnove. Zanimljivo je da su novi dokumenti djelomično proturječni prethodnim tekstovima.
U posljednjem dijelu svog predavanja dr. Ante Crnčević je progovorio o aktualnosti sadašnjeg trenutka. Istaknuo je kako nakon re-forme bogoslužnih obreda predstoji obnova bogoslužnih zajednica. Kao zadaće sadašnjeg trenutka obnove on je izdvojio novo vrednovanje liturgijske znanosti, liturgijsku izobrazbu liturgijskih zajednica (svećenika i vjernika laika), oživljavanje sakramenta inicijacije kao mistagoškog puta vjere, eklezijalnu narav liturgije, liturgijski znak i simbol, liturgijski prostor te liturgijsku glazbu. Nakon izlaganja održana je rasprava.