2. Bitna svojstva ženidbe – jednost i nerazrješivost (usp. CIC, kan. 1056; CCEO, kan 776 § 3) – nude mogućnost za plodonosno razmišljanje o ženidbi. Stoga danas, nadovezujući se na ono što sam govorio u svom prošlogodišnjem govoru o nerazrješivosti (usp. AAS, 92 [2000], str. 350-355), želim reći kako je nerazrješivost dobro za ženidbene drugove, za djecu, za Crkvu i za cijelo čovječanstvo.
Važno je istaknuti pozitivnu stranu nerazrješivosti braka, kako bi se otkrila njegova dobrota i ljepota. Prije svega, potrebno je prevladati viziju nerazrješivosti kao nekog ograničenja slobode ugovornih strana te prema tome nekog tereta koji katkad može postati nepodnošljiv. Nerazrješivost, prema tome shvaćanju, promatra se kao zakon koji je nebitan za brak, kao “nametanje” neke norme protiv “legitimnih” očekivanja daljnjeg osobnog ostvarivanja. Tomu se pridodaje podosta raširena ideja prema kojoj je brak nerazrješiv samo za vjernike, zbog čega ga oni ne smiju pokušavati “nametnuti” ostatku građanskog društva.
3. Da bi se dao valjan i iscrpan odgovor na taj problem potrebno je poći od Božje riječi. Tu konkretno mislim na ulomak iz Matejeva Evanđelja koji donosi Isusov razgovor s nekim farizejima, a potom s njegovim učenicima o rastavi (usp. Mt 19,3-12). Isus radikalno prevladava ondašnje rasprave o razlozima koji bi mogli opravdati rastavu riječima: “Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako” (Mt 19,8).
Prema Isusovu učenju Bog je muškarca i ženu združio u bračni savez. Sigurno da se to sjedinjenje događa slobodnim pristankom obaju strana, no taj se čovjekov pristanak tiče nauma koji je božanski. Drugim riječima, prirodna dimenzija toga sjedinjenja i, još konkretnije, čovjekova narav koju je stvorio sam Bog, daju nužni ključ za razumijevanje bitnih svojstava ženidbe. Daljnje učvršćenje tih svojstava u kršćanskoj ženidbi pomoću sakramenta (usp. kan. 1056) zasniva se na temelju prirodnog prava. Ukoliko bi se to pravo uklonilo samo spasenjsko djelo i uzdizanje stvarnosti braka koje je Krist jednom zauvijek izvršio postali bi nerazumljivi.
4. Tog prirodnog i božanskog zakona držali su se bezbrojni muškarci i žene svih vremena i mjesta, također prije Spasiteljeva dolaska, i tako čine toliki drugi i nakon njegova dolaska, premda ga nisu upoznali. Njihova se sloboda otvara Božjem daru, kako u trenutku sklapanja ženidbe tako i tijekom cijelog bračnog života. Ipak, još uvijek postoji mogućnost da se čovjek pobuni protiv tog nauma ljubavi: tada na vidjelo izlazi ona “tvrdoća srca” (usp. Mt 19,8) zbog koje je Mojsije dopustio rastavu no koju je Krist definitivno prevladao. Na prilike kao što je ta potrebno je odgovoriti s poniznom hrabrošću vjere, koja podupire i potkrjepljuje sam razum, kako bi ga osposobila da može voditi dijalog sa svima koji su u traganju za istinskim dobrom ljudske osobe i društva. Ne promatrati nerazrješivost kao normu prirodnog prava, već kao jednostavnu ideju, lišava značenja nedvosmisleno tumačenje Isusa Krista, koji je potpuno odbacio rastavu jer “od početka ne bijaše tako” (Mt 19,8).
Ženidba “je” nerazrješiva: to svojstvo izražava dimenziju same njezine subjektivne biti, a nije tek čista subjektivna datost. Kao posljedica toga, dobro nerazrješivosti je dobro same ženidbe; a nerazumijevanje značaja nerazrješivosti predstavlja nerazumijevanje same biti ženidbe. Iz toga proizlazi da “teret” nerazrješivosti i ograničenja koja ono povlači za sobom po pitanju ljudske slobode nisu ništa drugo već druga strana medalje dobra i mogućnosti koji tvore bitni dio ustanove braka kao takve. U tome pogledu nema smisla govoriti o nekom “nametanju” od strane ljudskog zakona, jer bi ljudski zakon morao odražavati i čuvati prirodni i božanski zakon, koji je uvijek istina koja oslobađa (usp. Iv 8,32).
5. Ta istina o nerazrješivosti ženidbe, kao i čitava kršćanska poruka, upućena je muškarcima i ženama svih vremena i mjesta. Da bi do njih stigla nužno je da tu istinu svjedoči Crkva i, na osobit način, pojedine obitelji kao “domaće Crkve”, u kojima se muž i žena uzajamno smatraju zauvijek vezani vezom koji zahtijeva uvijek novu ljubav, velikodušnu i spremnu na žrtvu.
Ne smije se podleći brakorazvodnom mentalitetu: pouzdanje u naravne i nadnaravne darove koje Bog daje čovjeku sprječava da do toga dođe. Pastoralno djelovanje mora podupirati i promicati nerazrješivost. Istina je da se naukovni vidici moraju prenositi, pojašnjavati i braniti, no još su važnija dosljedna djelovanja. Kada neki bračni par prolazi kroz teškoće, osim razumijevanja pastira i vjernika nužno je također jasno i snažno podsjećati da je bračna ljubav put za pozitivno rješavanje krize. Upravo jer ih je Bog sjedinio nerazrješivim vezom, muž i žena, ulažući sve svoje ljudske snage, zajedno s dobrom voljom, no nadasve pouzdavajući se u pomoć božanske milosti, mogu i moraju iz krize izaći obnovljeni i osnaženi.
6. Kada se promatra uloga zakona u bračnim krizama, prečesto se gotovo isključivo misli na postupke koji potvrđuju ništavost ženidbe ili razrješivanje veza. Taj se mentalitet ponekad proširuje i na kanonsko pravo, koje se tako čini kao put za rješavanje bračnih problema vjernika na način da se ne povrijedi nečija savjest. U tome ima i neke istine, no eventualna takva rješenja moraju se vrednovati tako da se nerazrješivost veza, kadgod se utvrdi da je ovaj valjano sklopljen, nastavlja čuvati. Stav Crkve je čak sklon ukrijepljenju, ako je moguće, ženidbe za koje je zatraženo pobijanje (usp. CIC, kan. 1676; CCEO, kan. 1362). Istina je da proglašenje ženidbe ništavnom, utemeljeno na istinama koje su izašle na vidjelo tijekom legitimnog postupka, vraća mir savjestima, no to proglašenje – a isto vrijedi i za razrješenje tvrde i neizvršene ženidbe ili razrješenje na temelju pavlovske povlastice – mora biti predstavljeno i izvršeno u crkvenom kontekstu koji je potpuno sklon nerazrješivoj ženidbi i obitelji koja se na njoj zasniva. Sami bračni drugovi moraju biti prvi koji će shvatiti da jedino u vjernom traženju istine mogu naći svoje istinsko dobro, ne isključujući a priori moguće ukrjepljenje zajedništva koje, premda još nije sakramentalna ženidba, sadrži sastojnice dobra, za njih same i za njihovu djecu, koje treba pozorno vrednovati u savjesti prije no što se donese drugačija odluka.
7. Pravno djelovanje Crkve, koje je uvijek istodobno i istinsko pastoralno djelovanje, nadahnjuje se na načelu nerazrješivosti ženidbe i teži mu zajamčiti djelotvornu opstojnost u Božjem narodu. U stvari, bez postupaka i presuda crkvenih sudova, pitanje postoji li ili ne nerazrješiva ženidba bilo bi upućeno isključivo savjesti vjernika, uz očitu pogibelj subjektivizma, osobito kada u građanskom društvu vlada duboka kriza ustanove braka.
Svaka ispravna presuda o valjanosti ili ništavosti ženidbe prinos je kulturi nerazrješivosti, kako u Crkvi tako i u svijetu. To je vrlo važan i nužan prinos: doista, ono ima izravnu praktičnu primjenu, budući da ne daje sigurnost samo dotičnim pojedincima, nego također svim brakovima i obiteljima. Kao posljedica, nepravedno proglašena ništavost, koja se protivi istini normativnih načela ili činjenica, ima posebnu težinu, jer njezina službena povezanost sa Crkvom pospješuje širenje stavova kojima se nerazrješivost podupire riječima ali niječe u praksi.
Ovih su se godina pojedinci ponekad suprotstavljali tradicionalnom “favor matrimoni” u ime “favor libertatis” ili “favor personae”. U toj je dijalektici očito kako je od temeljnog značenja pitanje nerazrješivosti, ali antiteza je još radikalnija u odnosu na samu istinu o ženidbi, koju se manje ili više otvoreno relativizira. Protiv istine o ženidbenom vezu nije ispravno pozivati se na slobodu ugovornih strana, koje se, u slobodnom pristanku uz taj vez, obvezuju poštivati objektivne zahtjeve stvarnosti braka, koja se ne smije mijenjati u ime ljudske slobode. Sudska se praksa mora dakle nadahnjivati na “favor indissolubilitatis”, što očito ne znači predrasudu spram pravednih proglašenja ništavosti, već djelotvorno uvjerenje o dobru o kojem se raspravlja u postupcima, zajedno sa uvijek novim optimizmom koji proizlazi iz prirodnog obilježja ženidbe i iz Gospodinove potpore bračnim drugovima.
8. Crkva i svaki kršćanin moraju biti svjetlost svijeta: “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16). Te Isusove riječi nalaze danas jedinstvenu primjenu u odnosu na nerazrješivu ženidbu. Možda bi se moglo činiti da je rastava katkad toliko duboko ukorijenjena u određene društvene sredine da se gotovo ne vrijedi protiv nje boriti, širenjem mentaliteta, društvenog običaja i građanskog zakonodavstva u prilog nerazrješivosti ženidbe. No taj napor itekako vrijedi! U stvari to je dobro u korijenu cijeloga društva, kao nužni preduvjet za opstojnost obitelji. Prema tome njegov nestanak ima razorne posljedice, koje se šire društvenim tkivom poput pošasti – da upotrijebimo izraz koji koristi II. vatikanski koncil kada opisuje rastavu (usp. Gaudium et spes, 47) – i negativno utječe na nove naraštaje pred kojima se zastire ljepota istinskog braka.
9. Bitno svjedočanstvo o vrijednosti nerazrješivosti daje bračni život bračnih drugova koji ostaju vjerni svome bračnom zajedništvu u radostima i u kušnjama života. Vrijednost nerazrješivosti ne smije se ipak smatrati predmetom čisto privatnog izbora: ona se tiče jednog od stožera cijeloga društva. Stoga, dok treba ohrabriti tolike pothvate koje kršćani sa ostalim osobama dobre volje promiču na dobro obitelji (primjerice, proslave obljetnica braka), mora se izbjegavati rizik popustljivosti (permisivizma) u temeljnim pitanjima koja se tiču same biti braka i obitelji (usp. Pismo obiteljima, br. 17).
Među tim inicijativama moraju biti i one koje su upravljene otvorenom priznanju nerazrješivog braka u građanskom pravnom poretku (usp. isto, br. 17). Odlučno protivljenje svim zakonskim i administrativnim mjerama koje uvode rastavu ili de facto izjednačavaju brak i činjenične zajednice, uključujući i homoseksualne, mora biti praćeno pozitivnim stavom, djelujući kroz pravne uredbe koje su upravljene poboljšanju društvenog priznanja pravoga braka u sklopu zakonodavnih sustava koji nažalost dopuštaju rastavu.
S druge strane, pravni djelatnici na području građanskog prava moraju izbjegavati da budu osobno uključeni u sve što bi moglo voditi sudioništvu u rastavi. Za suce bi to moglo biti teško, jer pravni poreci ne priznaju prigovor savjest zbog kojeg bi mogli biti pošteđeni u donošenju odluke. Radi teških i razmjernih razloga oni bi mogli stoga postupati u skladu s tradicionalnim načelima materijalnog sudioništva u zlu. No i oni moraju pronaći učinkovita sredstva za poticanje bračnih zajedništava, osobito kroz mudro vođeno zauzimanje oko izmirenja.
Odvjetnici, kao slobodni profesionalci, moraju uvijek odbijati da svoje zvanje vrše u cilju koji se protivi pravednosti kao što je to u slučaju rastave. Oni mogu samo surađivati u takvom činu kada taj, prema nakani stranke, nije upravljen raskidu braka, već osiguranju ostalih zakonitih prava koji se samo tim pravnim postupkom mogu postići u određenom pravnom poretku (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2383). Na taj način, svojim radom u pružanju pomoći i pomirenju osoba koje prolaze kroz bračne krize, odvjetnici uistinu služe pravima osobe i izbjegavaju postati puki tehnički izvršitelji u službi bilo kojeg interesa.
10. Zagovoru Marije, Kraljice mira i Ogledala pravde, povjeravam rast savjesti svakog čovjeka glede dobra nerazrješivosti braka. Njoj, također, povjeravam zauzimanje Crkve i njezinih sinova, kao i predani rad mnogih drugih osoba dobre volje, u toj tako važnoj zadaći za budućnost čovječanstva.
S tim željama, zazivajući božansku pomoć na vaše djelovanje, dragi prelati preslušatelji, službenici i odvjetnici Rimske rote, svima od srca udjeljujem svoj blagoslov.