Isusova smrt uplašila je njegove učenike. Ubijen je onaj koji je bio dio njihova života, njihove zemaljske, ljudske i materijalne stvarnosti. No, kolikogod je bila zastrašujuća i bolna njegova smrt, potpuno ih je blokirao Isusov prazan grob. Na Uskrs ujutro otkrili su da je kamen s Isusova groba dignut i da je grob prazan. Gubitak onog ljudskog i materijalnog, makar mrtvog tijela voljenog Učitelja, zakočio je njihov ljudski razum do te mjere da nisu mogli shvatiti ono što se dogodilo. Iako je na Isusovu praznom grobu vidjela anđele, Marija Magdalena trči k učenicima s viješću: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše” (Iv 20,2). Zaplakana stoji kod groba, te ne prepoznaje niti uskrsloga Isusa, nego pred njim plače: “Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše” (Iv 20,13).

Temeljno pitanje Marije Magdalene na uskrsno jutro bilo je kako naći ono što je oduzeto: mrtvo tijelo Isusovo. Uzeti nekomu nešto znači ne dopustiti mu da uživa blagodat onoga što je stekao, počiniti mu nepravdu, oduzeti mu ono što znači njegov život te ga dovesti pred ‘prazan grob’.

Slično se i dio vas, vjernika i građana danas u našem društvu, osjećate gubitnicima, te poput Petra i Ivana trčite na prazan grob. “Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno” (Iv 20,3-4). Gubitkom plaće i radnoga mjesta suočavate se i vi s iskustvom praznoga groba te ga proživljavate zajedno s članovima svojih obitelji. Prazan grob potpuno nas koči i zaustavlja. Suočava s pitanjem kako dalje živjeti.

Više od grobnog kamena, na uskrsno jutro valjalo je pokrenuti učenike koji trebaju prihvatiti da više nema onoga što je bilo. Oni pokušavaju naći ono što je izgubljeno; vratiti ono što je iščezlo i postalo neopipljivo. Valjalo je nadići nepredviđene poteškoće, naći rješenje za ono što je postalo daleko njihovim ljudskim mogućnostima. Zato je na uskrsno jutro čak i uskrslome Isusu bila upućena molba: “Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio” (Iv 20,15).

Marija Magdalena, nezadovoljna obećanjem da će ‘Sin Čovječji treći dan uskrsnuti’ (usp. Mt 20,19), požurila je na grob odmah “prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka (Iv 20,1). Traži ono što joj je otuđeno, pa makar to bilo i mrtvo tijelo. I u našem svakodnevnom životu ne možemo čekati na povratak onoga što nam je otuđeno ni jednoga dana ili noći. Čovjek ne može mirno živjeti dok ne sazna kamo je skriveno ono što mu je oduzeto. Vlastitim silama želi što prije ugrabiti ono što mu pripada. Gleda u prazan grob te u njemu traži ostatke onoga što mu je oduzeto.

Uskrs pak nas uči da je gubitak dio ljudske stvarnosti, dio jutra i dio večeri, dio duha i dio tijela. Poziva nas da se odmaknemo od praznoga groba, da se pitamo što je uzrok nepravde i smrti te iskustva praznine. A pitati se o tome znači odmaknuti se od sebe, od vlastitih sumnji, od afirmacije vlastitih prava i od onoga što nam je oduzeto, izdići se iznad ‘propisa puke pravednosti’ te se otvoriti onome što Bog hoće, Pismu, pozivu na obraćenje i daru njegove ljubavi i milosti.

“Oni još ne upoznaše Pisma” (usp. Iv 20,9). Traženje vlastitih prava onesposobljava za zajedništvo s drugima. Otvaranje Pismima značilo je izlazak iz opsjene samodostatnosti te otvaranje za logiku primanja, ljubavi i povjerljiva iščekivanja. Čovjek se pokreće tek kad upozna Pisma. U zajedništvu s drugima dolazi se do prave istine i potpune istine o praznome Isusovom grobu. “Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno” (Iv 20,3-4). Evanđeosko izvješće opisuje da nije jedan učenik otrčao a drugi ostao, nego je jedan pretjecao drugoga kako bi što prije, i to zajedno, došli do spoznanja istine. “Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova” (Iv 20,8).

Prazan je grob postao novi početak. Prazan grob, koji ih je zakočio, sada ih je pokrenuo. Postao je izvorom istine. Prazan grob postao je vrelom snage i neprocjenjivog bogatstva za njih i za sve nas. Na praznom grobu podijelili su ono što su imali i zajednički su stekli dragocjen te neizmjeran dar. Iz tog je dara proizašao i poziv: ‘Idite i javite mojoj braći’ (usp. Iv 20,17-18).

Draga braćo i sestre, draga braćo svećenici i vjeroučitelji, dragi redovnici i redovnice, poštovani sugrađani na području Đakovačko-osječke nadbiskupije, prazan Isusov grob svjedoči da ono što smatramo svojim gubitkom može postati izvorom bogatstva te novim početkom. Iz praznog Isusovog groba i mi slušamo poziv koji nas pokreće: ne zadržavaj u sebi i za sebe ono što si stekao svojim iskustvom i životom, nego to navijesti i podijeli s drugima (usp. Iv 20,18). Zadržavati se na jednom mjestu znači sačuvati istinu i pravdu samo za sebe, a drugomu uskratiti ono što mu pripada. Prazan grob poziva nas na zajedničko trčanje s uzdignutim pogledom prema nebu, kamo Gospodin uzlazi (usp. Iv 20,17). Uskrsnuli, koji je grob ostavio praznim, spasio nas je svojom ljubavlju koja ide do kraja i po kojoj ‘pravednik umire za krivca, a krivac zauzvrat prima blagoslov koji pripada pravedniku’. Prazan Isusov grob nas, stoga, poziva na prihvaćanje dara oslobođenja srca od tereta grijeha pravednošću Kristovom te nas oslobađa za otvaranje Pismima i za novu pravednost koja dolazi od njega – za pravednost ljubavi i križa. Prazan Isusov grob snaži nas za ustrajnu katehezu o otajstvu raspetoga i uskrsnuloga Gospodina te za velikodušnu zauzetost u ostvarenju sinodske obnove naše nadbiskupijske zajednice. Ta velikodušnost proizlazi iz duboke vjerničke svijesti da smo ‘više dužnici no vjerovnici, jer primili smo više nego što smo mogli očekivati’ (usp. Benedikt XVI., Poruka za korizmu 2010.).

Moleći za sve vas snagu, koja nam po muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista dolazi iz njegova praznoga groba, zajedno s pomoćnim biskupom Đurom Hranićem, svima vam želim sretan i blagoslovljen Uskrs.

U Đakovu, o svetkovini Uskrsa 2010.

MARIN, nadbiskup i metropolit