"Nebo" kao punina bliskosti s Bogom

Uvodno biblijsko čitanje: “Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist” (1 Iv 3,2-3).

1. Kad prođe obličje ovoga svijeta, oni koji su prihvatili Boga u svome životu te se iskreno otvore njegovoj ljubavi barem u trenutku smrti, moći će u punini uživati zajedništvo s Bogom, što je svrha ljudskoga života.
Kao što uči Katekizam Katoličke Crkve, “taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima – zove se #!nebo#!. Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće” (br. 1024).
Danas pokušajmo shvatiti biblijski smisao “neba” kako bismo bolje shvatili stvarnost na koju se taj izraz odnosi.
2. U biblijskom jeziku “nebo”, kad je sjedinjeno sa “zemljom”, označuje dio svemira. Obzirom na stvaranje Sveto pismo kaže: “U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1,1).
U prenesenom smislu nebo se shvaća kao prebivalište Boga, koji se time razlikuje od ljudi (usp. Ps 104,2 sl.; 115,16; Iz 66,1). On odozgo gleda i sudi (usp. Ps 113,4-9), te silazi kada ga se zaziva (usp. Ps 18,7.10; 144,5). Ipak, to biblijsko značenje pomaže bolje shvatiti kako se Bog ne poistovjećuje s nebom, niti se može u nebo zatvoriti (usp. 1 Kr 8,27); i to je istina, premda je u nekim ulomcima Prve knjige o Makabejcima “Nebo” je naprosto ime za Boga (1 Mak 3,18.19.50.60; 4,24,55). Poimanju neba, koje je onostrano prebivalište živoga Boga, dodaje se poimanje da je to mjesto kojemu i vjernici mogu po milosti uzaći, kako u Starom zavjetu proizlazi iz događaja s Henokom (usp. Post 5,24) i Iliji (usp. 2 Kr 2,11). Nebo tako postaje slika života u Bogu. U tom smislu Isus govori o “plaći na nebesima” (Mt 5,12) i potiče na “zgrtanje blaga na nebu” (ondje 6,20; usp. 19,21).
3. Novi zavjet produbljuje shvaćanje neba također s obzirom na Krista. Da pokaže kako Otkupiteljeva žrtva poprima savršenu i odlučujuću vrijednost, Poslanica Hebrejima tvrdi da je Isus “prodro kroz nebesa” (Heb 4,14) i “ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinite, nego u samo nebo” (ondje 9,24). Vjernici pak, koje Otac ljubi osobitom ljubavlju, bivaju s Kristom uskrišeni i postaju građani nebeski. Vrijedno je poslušati što nam glede toga apostol Pavao priopćava u bremenitom tekstu: “Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!- te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje” (Ef 2,4-7). Očinstvo Boga, bogata milosrđem, stvorenja doživljavaju po ljubavi Sina Božjega, raspeta i uskrsla, koji kao Gospodin sjedi u nebesima s desne Ocu.
4. Sudjelovanje u potpunoj bliskosti s Ocem, nakon našega zemaljskog života, prolazi dakle kroz vazmeno Kristovo otajstvo. Sveti Pavao sa živom prostornom slikom prikazuje taj naš hod prema Kristu na nebesima na kraju vremena: “Zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se, dakle, uzajamno ovim riječima! (1 Sol,17-18).
U sklopu Objave znamo da “nebo” ili “blaženstvo” u kojem ćemo se naći nije pomišljaj niti prostor među oblacima, nego živi i osobni odnos s Presvetim Trojstvom. To je susret s Ocem koji se ostvaruje u Kristu uskrslom zahvaljujući zajedništvu s Duhom Svetim.
Treba uvijek zadržati određenu uzdržljivost u opisivanju tih “posljednjih stvarnosti”, kako bi njihovo prikazivanje uvijek ostalo nedorečeno. Danas personalistički izričaj uspijeva primjerenije izreći stanje sreće i mira u kojem će se uspostaviti konačno zajedništvo s Bogom.
Katekizam Katoličke Crkve sažimlje crkveni nauk o toj istini tvrdeći da nam je “Isus Krist svojom smrću i uskrsnućem #!otvorio#! nebo. Život se blaženih sastoji u potpunom posjedovanju plodova Kristova otkupljenja; svojoj nebeskoj proslavi on pridružuje one koji su u nj vjerovali i ostali vjerni njegovoj volji. Nebo je blažena zajednica svih koji su njemu savršeno pritjelovljeni” (br. 1026).
5. To se konačno stanje može ipak već sada nekako anticipirati, kako u sakramentskom životu, kojemu je Euharistija središte, tako i u sebedarju, po bratskoj ljubavi. Budemo li znali uredno uživati dobra kojima nas Gospodin svakodnevno obasiplje, već ćemo doživjeti tu radost i taj mir koji ćemo jednom uživati u punini. Znamo da je u tom zemaljskom razdoblju sve ograničeno, ipak nam pomisao na “posljednje” stvarnosti pomaže dobro živjeti “pretposljednje” stvarnosti. Svjesni smo da smo, dok hodamo ovim svijetom, pozvani tražiti “što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu” (Kol 3,1), kako bismo bili s njim u eshatološkom dovršenju, kad on u Duhu potpuno izmiri s Ocem “sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima” (Kol 1,20).