Zagreb, (IKA) – Član Programskog vijeća Hrvatske radiotelevizije Nedjeljko Pintarić uputio je 11. ožujka otvoreno pismo predsjedniku Vijeća HRT-a Zdenku Ljevaku, kao i glavnome ravnatelju HRT-a Mirku Galiću, ravnateljici HTV-a Mariji Nemčić te uredniku Informativnoga programa Vladimiru Rončeviću u povodu obljavljenih neistina o Crkvi u prilogu “Varaždin odbija Crkvi vratiti zgradu fakulteta informatike”, objavljenom u središnjem Dnevniku HTV-a 10. ožujka.
Kao član Programskoga vijeća HRT-a zgrožen sam neprofesionalnošću i zlonamjernošću novinara koji je pripremio za objavljivanje, kao i urednika koji je dopustio emitiranje priloga o vraćanju nacionalizirane crkvene zgrade u Varaždinu u koju je danas smješten Fakultet organizacije i informatike. Način na koji je obrađena problematika podsjeća na metode kojima su se komunistički sateliti i doušnici služili u vrijeme najžešćih napada na Katoličku crkvu i kada se bez ikojeg argumenta želio postići cilj – oblatiti, ocrniti, zatrti sve crkveno, “popovsko”, u ime osviještenja naroda kojemu je “religija opijum”. Objavljeni prilog se zadržao na tzv. alarmantnim argumentima samo jedne strane, dok je potpuno prešutio drugu stranu, zapostavljajući elementarno pravilo profesionalnoga novinarstva. Što više, novinar je na kraju priloga u kojem su sugovornici iznosili mišljenja suprotna elementarnom pravu privatnoga vlasništva, zaključio da se Varaždinska biskupija “ne želi očitovati”. Zgrada fakulteta naslonjena je na varaždinsku katedralu i udaljena pedesetak koraka od zgrade Ordinarijata u kojem djeluje i biskupijski Ured za medije. Uostalom poznata je i novinarska upornost kada se želi doći do izvora informacije. Paušalna izjava da se “ne želi očitovati” zaista je neuvjerljiva ako se zna koliko puta je biskupija već o tom slučaju govorila i pisala. Očito potaknut huškačkim motivima medijske difamacije, novinar je želio izazvati sažaljenje gledatelja koji bi trebali pomisliti kako je Crkva samozvana institucija sile koja izbacuje studente i profesore na ulicu. Pri tome ni najmanje nije imao potrebu spomenuti i dosadašnji tijek razgovora i dogovora o tom slučaju između crkvenih i javnih institucija. Pitanje je čisto pravne naravi i pripada nadleštvu pravne države, a pokušaji njegova medijskog eksploatiranja, tj. apeliranja na javno mnijenje u kojima se pomoću neistina i poluistina traži sućut i naklonost, ne mogu i nikad neće moći nadomjestiti argumente. Sugovornici namjerno zaobilaze činjenicu da vraćanje nacionalizirane imovine Crkvi jest obveza RH da u skladu s međunarodnim ugovorima i zakonom izvrši preuzete dužnosti. Šerifske izjave predstavnika varaždinskih vlasti dovoljno govore o njima, kao i njihovim dosadašnjim, javnosti dobro poznatim, uspjesima. Varaždinska biskupija je na vrijeme i temeljito upoznala nadležna tijela sa svojim argumentima, održava službene kontakte, no njih se u javnim istupima nekih interesnih krugova očito prešućuje i omalovažava. Zgradu nekadašnjeg isusovačkog kolegija, građenu od 1656. do 1686., po ukinuću isusovačkog reda naslijedili su pavlini 1776. Kada su i oni ukinuti, 1786., zgradu je preuzeo državni erar u čijem je vlasništvu ostala i nakon propasti Habsburške monarhije i stvaranja Države SHS, te Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Bila je korištena u razne svrhe (žitnica, bolnica, tvornica burmuta, sud) dok nije ministarstvo pravde, u okviru reguliranja imovine državne Vjerozakonske zaklade, svojim rješenjem od 16. XII. 1940. odredilo da se vrati u vlasništvo i upravu Zagrebačke nadbiskupije. U tom rješenju izričito stoji da zgrada za razliku od nekih drugih objekata nije vlasništvo Općine slobodnog i kraljevskog grada Varaždina, nego državnog erara, pa stoga za njezin prijenos u vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije nije potrebna suglasnost grada. Na temelju te odluke u vlastovnici je uknjiženo pravo vlasništva u korist Zagrebačke nadbiskupije 8. II. 1941. Takvo je vlasničko stanje promijenjeno rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO-u općine Varaždin od 27. XI. 1959., na temelju kojega je 14. III. 1960. zgrada uknjižena kao društveno vlasništvo. Kako je moguće unatoč svih tih činjenica tvrditi da Crkva traži zgradu koja joj ne pripada? Teško je vjerovati da je smještaj FOI-ja u zgradi iz 17. stoljeća od presudne važnosti za razvoj visokog školstva u Varaždinu i da bi to bio najadekvatniji prostor sa svim zahtjevima i propisima Bolonjskoga procesa. No, nekome imponira da “trenira strogoću” te da ima i u medijskom prostoru one koji će plasirati vijest koja nije vijest, argumentirati argumentima koji nisu argumenti i prešućivati ostvarene pozitivne korake u dosadašnjem dijalogu između najviših zastupnika biskupije i mjerodavnoga ministarstva. No, argumenti u ovom tv-prilogu sliče već objavljenima u drugim “progresivnim” medijima. Ističe se izbacivanje studenata na ulicu i pitanje uloženih sredstava za obnovu. Biskupija je u više navrata ponavljala da joj ne pada na pamet izbacivanje studenata na ulicu te da je voljna ostaviti FOI u zgradi, dok se ne pronađe ili izgradi novo sjedište. Ali to ne može biti i razlog osporavanja ili odugovlačenja povrata zgrade u crkveno vlasništvo. Nitko ni ne osporava spomenutih 8 milijuna eura koja je FOI uložio u adaptaciju zgrade, ali valja također podsjetiti na pitanje odštete za dugogodišnje korištenje te zgrade. Ne ulazeći u daljnju analizu svih profesionalnih i ne/moralnih promašaja autora priloga, pitam se pridonosi li HTV takvim prilozima “poštivanju i promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, demokratskih vrednota i institucija te unapređenju kulture javnoga dijaloga”, kako joj to nalaže Zakon o HRT-u? Bez ikakve želje za uređivanjem priloga ili emisija na HTV-u, a u kontekstu naše rasprave na zadnjoj sjednici Vijeća HRT-a, apeliram da se poštuje dostojanstvo novinarske profesije i podigne razina profesionalnosti u skladu sa zakonskim normama kako bi programsko usmjerenje i orijentacija na HTV-u zaslužila povjerenje i vjerodostojnost onih koji plaćaju radio-televizijsku pristojbu, istaknuo je Pintarić.