Neka bi se crkveni pokreti i nove zajednice zauzeli za "zajedničko svjedočenje"

Neka bi se Gospodinovi darovi pretočili u zajedničko svjedočenje. To je opomena Ivana Pavla II. u poruci poslanoj Međunarodnom susretu crkvenih pokreta i novih zajednica koji se održava u Speyeru (Njemačka), godinu dana nakon povijesnog Susreta koji se dogodio u Vatikanu uoči Duhova 1998. Evo teksta Papine poruke:
Predraga braćo i sestre!
1. Ljubav Boga Oca, milost Gospodina našega Isusa Krista i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!
S tim riječima pozdravljam sve vas koji sudjelujete u Međunarodnom susretu crkvenih pokreta i novih zajednica, koji se održava u Speyeru. Poseban pozdrav upućujem preuzvišenom gospodinu mons. Antonu Schlembachu, koji vas je velikodušno primio u svoju biskupiju, njegovoj uzoritosti kardinalu Miloslavu Vlku i drugim biskupima i svećenicima, prijateljima tih pokreta, koji vas ovih dana prate. Srdačnu misao upućujem promicateljima susreta: Chiari Lubich, Andreji Riccardi i Salvatoru Martinezu.
Htjeli ste se ponovno naći zajedno, predstavnici različitih pokreta i novih zajednica, godinu dana poslije susreta koji je organiziralo Papinsko vijeće za laike na Trgu sv. Petra, uoči Duhova 1998. Taj je događaj bio veliki dar za cijelu Crkvu. U ozračju žarke molitve, mogli smo doživjeti nazočnost Duha Svetoga. Nazočnost koja je postala opipljiva po “zajedničkom svjedočenju” koje su pokreti znali dati iz dubokog shvaćanja i jedinstva u poštivanju svačije različitosti. Bila je to značajna objava Crkve, bogate karizmama i darovima koje joj Duh ne prestaje darivati.
2. Svaki Gospodinov dar, to dobro znate, traži našu odgovornost i ne može ne pretvoriti se u obvezu za zadaću koju treba vjerno vršiti. Uostalom, upravo je to temeljni poticaj Susreta u Speyeru. Slušajući što Duh govori Crkvama (usp. Otk 2.7) uoči Velikog jubileja Otkupljenja, vi želite izravno i zajedno s drugim pokretima preuzeti odgovornost za dar primljen 30. svibnja 1998. Sjeme, obilno posijano, ne smije se izgubiti, nego mora donijeti plod u vašim zajednicama, župama i biskupijama. Lijepo je i radosno vidjeti kako pokreti i nove zajednice osjećaju zahtjev stjecati se u crkvene zajednice i kako se trude konkretnim činima razmjenjivati primljene darove, podupirati se u teškoćama i surađivati da bi se zajednički sučelili s izazovima nove evangelizacije. To su rječiti znakovi one crkvene zrelosti za koju želim da sve više označi svaku sastojnicu i izraz crkvene zajednice.
3. Ovih sam godina imao prilike utvrditi kako su važni plodovi obraćenja, ponovnog duhovnog rađanja i svetosti koje pokreti daju životu mjesnih Crkava. Zahvaljujući dinamizmu tih novih crkvenih okupljanja, toliki su kršćani ponovno otkrili poziv ukorijenjen u krštenju te se izvanrednom velikodušnošću posvetili evangelizatorskom poslanju Crkve. Za ne malo njih bila je to prilika ponovnog otkrivanja vrijednosti molitve, dok je riječ Božja postala njihov svagdanji kruh, a Euharistija središte njihova života.
U enciklici Redemptoris missio podsjetio sam kako je novost koja se pojavila u ne malo Crkava u novije doba, veliki razvoj “crkvenih pokreta”, obdarenih misionarskim dinamizmom: “Kad se s poniznošću uklope u život mjesnih Crkava i kad ih biskupi i svećenici srdačno prigrle u biskupijskim i župskim ustrojstvima – napisao sam – ti su pokreti pravi Božji dar za novu evangelizaciju i za misijsku djelatnost u užem smislu riječi. Zato preporučujem njihovo širenje i korištenje kako bi se, osobito među mladima, kršćanskom životu i evangelizaciji vratila prodorna snaga, u smjeru pluralističkih načina udruživanja i samoizražavanja” (br. 72).
Od srca želim da Susret u Speyeru bude za svakoga od vas i za sve vaše pokrete prigoda rasta u ljubavi Krista i njegove Crkve, prema učenju apostola Pavla koji potiče čeznuti za “višim darima” (1 Kor 12,31).
Povjeravam rad vašega Susreta Mariji, Majci Crkve, i pratim vas svojom molitvom, dok svakome od vas i vašim obiteljima podjeljujem svoj osobiti blagoslov.
Iz Vatikana, 3. lipnja 1999.
Ivan Pavao II.