„Ovo je dan što ga učini Gospodin!” Ova župna zajednica, grad Srijemska Mitrovica i čitava Srijemska biskupija danas, dvadeset i šestog dana, listopada mjeseca godine dvijetisućeosme slavi svoga zaštitnika, svetog Dimitrija, đakona i velikomučenika i zajedno s njim sve svete Srijemske mučenike. Hodočastimo u ovu srijemskomitrovačku katedralu-manju baziliku na ovu svečanu euharistiju prigodom ponovne uspostave drevne Srijemske biskupij. U ovo svečano liturgijsko zborovanje uključujemo osnivanje Đakovačko-osječke crkvene pokrajine i uzdignuće Đakovačko-osječke nadbiskupije na metropolitansko sjedište. Danas smo za sve to zahvalni Bogu i ispunjeni radošću.
Isus Krist – Bog i čovjek – utjelovio se, ušao je u stvarnost naše povijesti! Prošao je svijetom čineći dobro, ozdravljajući sve kojima je bilo potrebno ozdravljenje. Ušao je u naš život. Radovao se s radosnima, plakao sa zaplakanima.
On je zaista bio “Svjetlo istinsko” (Iv 1,9), bio je Pravednost, Dobrota, Život (Iv 11,25), bio je Milost. Bio je i mučenik.
Sin Božji je svjesno ušao u našu povijest. Izabrao je i radosti i žalosti te povijesti. Svojom smrću i uskrsnućem odlučio je biti kvasac života, božanskog života u nama. Tako je odlučio biti svjetlo i sigurnost nade povijesti. Prošao je kroz smrt u uskrsnuće i život. Istina ide tim putem do pobjede. Takav je bio Isusov put! Ali takav je put i njegove Crkve od njezina početka, od apostola, preko mučenika do dana današnjega. Zakoračivši u ljudsku povijest i u ovaj svijeta, Isus u ovu povijest uvodi i sve svoje prijatelje.
Crkva je nikla iz mučeničke krvi Bogočovjeka i zanosnog plamena Duha Svetoga. Njezina povijest ne traje stotinu ili dvije stotine godina, nego dvadeset i jedno stoljeće i trajat će dovijeka. Njezin je put sličan Isusovom: trnovit, bolan ali slavan. Obilježila je sve krajeve svijeta Evanđeljem preko apostola, biskupa i svećenika. Ostala je čvrsta, nepokolebiva i sveta. Nadživjela je sve protivnike izvana, oslobodila se zaraze iznutra i postala istinsko čudo ovoga svijeta.
Crkva crpi svoju snagu iz 18 milijuna mučenika prvih triju stoljeća. Kako ono reče Tertulijan: “…što nas više sječete, to se više ponosni dižemo, jer krv je mučenika sjeme novih kršćana!”
Sveti Dimitrije. Bio je đakon i mučenik. Đakon sirmijske Crkve koja je bila progonjena sa svih strana. To prvo doba Crkve u ovim stranama može se nazvati sirmijskim razdobljem, vremenom vjerničkog jedinstva i junaštva, kada se krvlju svjedočila jedinstvena vjera u Krista koji je rekao „Da tako budu savršeno jedno … da i oni budu sa mnom” (cfr. Iv 17,22). Ta se vjera svjedočila tada kada je Sirmijum bio poprište vjerskih razmirica, krivovjerja, poganstva. Upravo ovdje je djelovao đakon Dimitrije naviještajući Kristovo Evanđelje i riječima i životom po mučeništvu. Bio je duša svega apostolskog djelovanja u gradu. Đakon Dimitrije bio je velik kao i njegov biskup Irenej. Uz biskupa Ireneja bili su mučeni i mnogi svjedoci Kristovi: jedan biskup, jedan svećenik, jedan đakon, dvije žene, osam djevica, jedan radnik, vrtlar i dva svjetovnjaka nepoznata zanimanja. Prihvaćali su Krista kao Boga, živjeli s njime kao Bogom, umirali za njega kao Boga. Bili su onaj koji su naše zemljake pradavnih vremena obasipali milošću svete vjere i jakošću u podnošenju svega zla, samo da se ne iznevjere svom krsnom zavjetu. Znali su vjernici da Isus traži od svojih potpuno predanje. Da izgubiti život poradi Krista znači život spasiti i donijeti obilat rod.
Samo velika i čvrsta vjera i neizmjerna ljubav prema Kristu, čini čovjeka mučenikom. Samo povjerenje u Boga može nagnati čovjeka na ovako herojsku spremnost: dati život za Krista.
Štujući svete srijemske mučenike Crkva nam danas stavlja pred oči i utiskuje u srce primjer postojanosti u vjeri jer “postojanosti vam, uistinu, treba da biste, vršeći volju Božju, zadobili obećano” – potiče nas poslanica Hebrejima. Današnji sveci su nam uzor ljubavi prema Božjoj riječi koju su slušali, čuvali i navještali. Primjer su nam pobjede u trenucima kušnje; ustrajnosti do kraja – “ta izdržali ste veliku patničku borbu” i niste izgubili ni vjeru niti pouzdanje, jer ti Gospodaru Kralju, Bože Spasitelju, “izbavljaš one koji te strpljivo čekaju i spasavaš ih iz ruku neprijateljskih”. Neka žrtva svih svetih srijemskih mučenika, koji su mnogo pretrpjeli i ušli u slavu, donese plodove da se neprestano rađaju novi i čvrsti sljedbenici Kristovi i krštenjem, i krizmom, i vjenčanjem. Neka žrtva njihova donese plodove i odvažnosti ići na svetu Misu, pohađati vjersku pouku, u što većem broju prisustvovati susretima na koje budemo pozvani, iz svih staleža i svakog uzrasta.
Pšenično zrno svetih mučenika izraslo je i u naše srijemske župne zajednice i u naše prave kršćanske obitelji koje zajedno mole i slave svetu Misu; našu djecu i mlade odgojene pravim kršćanskim životom.
Neka krv mučenika, kao pšenično zrno koje je umrlo, donese obilat rod mira, razumijevanja, poštivanja svakog čovjeka, priznavanja svakog života, suživota među ljudima, i neka raste vjera naših pradjedova i u nama da izrastemo u prave sljedbenike Kristove.
Srijemski mučenici donijeli su obilat rod ponovne uspostave Srijemske biskupije čiji počeci sežu do apostolskih vremena. Crkva je u mnogim gradovima Panonije srijemske već početkom IV. stoljeća bila dobro organizirana, čuvala je i prenosila vjeru u obiteljima usprkos krivovjerjima i neprijateljskim napadima. Nastavila je svoj hod do 1773. godine kada su dvije biskupije, Bosanska ili Đakovačka i Srijemska, iz pastoralnih razloga i potreba bile sjedinjene, i zajednički nastavile hod pod vodstvom jednoga biskupa. Rast Crkve u Srijemu nije zaustavio niti Drugi svjetski rat, a niti Domovinski rat.
Svi naši biskupi časno su vodili i izgrađivali našu biskupijsku zajednicu te je ona dosegla zrelost koja nam je omogućila da danas doživimo ponovnu uspostavu drevne Srijemske biskupije odvajanjem od Đakovačke. Na to nas je potakla veličanstvena proslava 1700. obljetnice Panonsko-srijemskih mučenika ovdje u Srijemskoj Mitrovici, te smo razmatrali na različitim razinama što činiti. Trebalo je i na području Srijema učvrstiti dobru Crkvenu instituciju. Sveti Otac je udovljio našim molbama te u krajevima Slavonije, Baranje i Srijema 18. lipnja 2008. godine ponovno uspostavio drevnu Srijemsku biskupiju, osnovao Đakovačko-osječku crkvenu pokrajinu, uzdigao na metropolitansko sjedište Đakovačko-osječku nadbiskupiju i novoj metropoliji pridružio Požešku i Srijemsku biskupiju. Srijemska biskupija postaje član Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda.
Nakon Drugog svjetskog rata u tadašnjoj Jugoslaviji Srijem, tj. istočni dio biskupije Đakovačke i Srijemske, politički je pripao Autonomnoj Pokrajini Vojvodini koja je bila u sastavu Republike Srbije. U to vrijeme nije bilo nikakvih poteškoća s obzirom na jedinstvo, upravu i život biskupije.
Od 1991. godine, proglašenjem samostalne Republike Hrvatske, bile su postavljene državne granice između tadašnje Jugoslavije i Republike Hrvatske i otežana komunikacija između dva dijela biskupije.
Tadašnji dijecezanski biskup đakovački i srijemski Mons. Ćiril Kos i pomoćni biskup Marin Srakić mogli su tada nekoliko puta godišnje pohoditi svećenike i vjernike u Srijemu, ne bez većih poteškoća. Tada je biskup Ćiril Kos zatražio od Svete Stolice da imenuje još jednog pomoćnog biskupa koji bi vodio brigu o srijemskom dijelu biskupije i koji bi ondje i boravio.
Godine 1999. mons. Đuro Gašparović je imenovan generalnim vikarom samo za Srijem s posebnim ovlastima koje mu je dala Sveta Stolica. Motivi da pomoćni biskup bude generalni vikar samo za Srijem bili su crkvene, povijesne, političke, psihološke i materijalne naravi. Tada se u tim krajevima morala sačuvati Katolička Crkva. Odvojenje od Đakovačke biskupije bio bi tada šok i za svećenike i za vjernike. Tada je naime bila potrebna podrška đakovačkog dijela biskupije i svećenicima i vjernicima koji su u političkim prilikama one Jugoslavije osjećali veliku nesigurnost.
S vremenom se pokazala složenost ovakvog vodstva Crkve koja živi u dvije različite društveno-političke stvarnosti. Pokazalo se da i u Srijemu Crkva mora biti čvrsta zajednica, dobro organizirana, s vlastitim službama i s dijecezanskim biskupom koji bi ujedinio partikularnu Crkvu i koji bi u onim prostorima i u onim prilikama zastupao svećenike i vjernike. Na području Republike Srbije donose se zakoni i odluke koji se tiču i svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije. U svakom slučaju, Srijemski dijecezanski biskup sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici (Sirmium) mora biti s katoličke strane sugovornik i s katoličkim biskupima toga područja i s predstavnicima državnih vlasti. Ne smije se zaboraviti da na području Srijema i Srpska Pravoslavna Crkva ima svoju biskupiju i svog biskupa sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima.
Osnovno nam je načelo u svemu tome bilo “spas duša”, to znači bolje promicanje zajedničke pastoralne djelatnosti susjednih biskupija te unapređivanje međusobnih odnosa dijecezanskih biskupa. Vjerujemo u dobru suradnja među biskupijama i da ćemo u novoj crkvenoj pokrajini omogućiti daljnje unapređenje života i djelovanja Crkve u našim krajevima. Svjesni smo da je Slavonija, s Baranjom i Srijemom, zaokružena stvarnošću crkvene pokrajine, istinsko osnaženje Katoličke Crkve u Hrvata.
Naglašavam ovdje ono što je više puta spominjano a to je da odvajanje i osamostaljenje Srijemske biskupije od Đakovačke nipošto nije prekid suradnje i uzajamnog daljnjeg obogaćivanja. Mnogo toga nam je zajedničko: i vjernici i svećenici, i Sjemeništa – Bogoslovno i Međubiskupijsko, Katolički bogoslovni fakultet i Svećenički dom, i 235 godina zajedničkoga života. Ove odluke Svete Stolice bit će na korist ako budemo i dalje surađivali, vodeći računa o drugačijim okolnostima te specifičnim izazovima i zadaćama s kojima se Crkva suočava na prostorima na kojima djeluje.
Da bi podijelila radost ovoga dana s drugima, Crkva u narodu Srijemu, Srijemske biskupije, je pozvala vjernike katolike drugih, osobito susjednih biskupija, da se pridruže njezinom slavlju i tako izraze zajedništvo vjere i poštovanja prema Euharistijskom otajstvu. U toj radosti i nadi pozvala je i kršćansku pravoslavnu braću na zajedničko svjedočenje vjere u Isusa Krista, Boga i Spasitelja. Nadu koja je u nama navijestismo i svim ljudima dobre volje, priznavajući u njima Bogom danu čovječnost koja je temelj suživota i nade.
Htio bih u ovom svečanom času prije svega izreći hvalu Bogu jer ovo je dan što ga učini Gospodin. Hvala Svetom Ocu Benediktu XVI., koji je o našim prijedlozima i molbi dao svoj sud riječima: “Sve je teklo dobro” i “Doneđeno je pravo rješenje!”.
Dok Vas pozdravljam i izričem dobrodošlicu, Preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije, mons. Eugenio Sbarbaro, zahvaljujem Vam što ste danas ovdje izvršili odluku Svetoga Oca. Istodobno Vas molim da Svetome Ocu prenesete izraze naše zahvalnosti i sinovske odanosti. Uz Vas pozdravljam i Apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Maria Roberta Cassarija i zahvaljujem na dolasku i na zajedništvu u ovom slavlju.
S posebnom zahvalnošću pozdravljam đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolita, preuzvišenog gospodina Marina Srakića, našeg sadašnjega metropolita, najzaslužnijeg za sva ova događanja. Čestitamo Vam na ustanovljenju Đakovačko-osječke nadbiskupije i crkvene pokrajine i na imenovanju za prvoga nadbiskupa i metropolita đakovačko-osječkog. Kako da Vam ne zahvalimo što ste prihvatili Srijemsku biskupiju za sufragana Đakovačko-osječke crkvene pokrajine i prepoznali razloge ovakove pripadnosti. Zajedno s Požeškom biskupijom nastojat ćemo ostvarivati ono na što smo pozvani. Zahvaljujemo Vam na zauzetosti za ponovnu uspostavu drevne Srijemske biskupije odvajanjem od Đakovačke ili Bosanske i imenovanjem dijecezanskog biskupa.
Sa zahvalnošću pozdravljam i ostale biskupe naše dosadašnje metropolije: križevačkog vladiku mons. Slavomira Miklovša, varaždinskoga biskupa mons. Josipa Mrzljaka kao i zagrebačke pomoćne biskupe: mons. Vladu Košića, mons. Valentina Pozaića i mons. Ivana Šaška.
Želim ovdje pozdraviti članove naše nove crkvene pokrajine: požeškog biskupa mons. Antuna Škvorčevića, te pomoćnog biskupa đakovačko-osječkog mons. Đuru Hranića.
Pozdravljam i zahvaljujem za podršku i svim ostalim prisutnim članovima HBK. Pozdravljam mons. Ivana Milovana, porečko-pulskog biskupa; mons. Josipa Mrzljaka, varaždinskog biskupa. Pozdravljam mons. Ivana Mustača, generalnog vikara, delegata mons. Ivana Prenđe, zadarskog nadbiskupa, i sve delegati nadbiskupa i biskupa. Pozdravljam i generalnog tajnika HBK mons. Vjekoslava Huzjaka i ostale djelatnike Tajništva HBK.
Među nama pozdravljam mons. Franju Komaricu, biskupa banjalučkog, delgata biskupa BK BiH, te preč. Luku Tunjića, generalnog vikara, mons. Marka Josipovića, kanonika i preč. Luku Kesedžića, koji predstavljaju vrhbosansku nadbiskupiju.
Dobrodošlicu izričem i srdačno pozdravljam mons. Stanislava Hočevara, beogradskog nadbiskupa i predsjednika MBKSCM i zahvaljujem što me je primio za člana Konferencije; mons. Ivana Penzeša, biskupa subotičkog; mons. Lászla Németa, novog biskupa zrenjaninskog. S nama su također i s radošću ih pozdravljam mons. Ilija Janjić, biskup kotorski; mons. Đura Džudžar, apostolski egzarh u Srbiji i Crnoj Gori te mons. Kiro Stojanov, biskup skopski. Pozdravljam i fra Leopolda Rochmesa, generalnog tajnika MBKSCM.
S nama je i srdačno pozdravljam mons. Stefana Manolov, generalni vikar, koji predstavlja sofijsko-plovdivskog biskupa iz Bugarske.
Pozdravljam i za dolazak zahvaljujem monogopoštovanim ocima provincijalima iz više muških redovničkih zajednica, sestrama provincijalnim poglavaricama i njihovim predstavnicama, dekanima, rektorima te svim ostalim prisutnim predstavnicima nekih crkvenih institucija i ustanova koji ste nas danas počastili svojim dolaskom u Srijemsku Mitrovicu.
Posebno pozdravljam vas draga braćo svećenici i redovnici, članovi Prvostolnog kaptola đakovačkog, sjemenišni poglavari na čelu s rektorom mons. Josipom Bernatovićem, profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta na čelu s dekanom mons. Perom Aračićem, djelatnici u Nadbiskupskom ordinarijatu u Đakovu, župnici i župni vikari. Svi vi dolazite iz nama tako drage Hrvatske! Dobro došli!
Pozdravljam sve predstavnike drugih kršćanskih Crkava: Preosvećenoga gospodina Gospodina Vasilija, episkopa srijemskog i Preosvećenoga gospodina Gospodina Irineja, episkopa bačkog i njihovu pratnju.
Pozdravljam i predstavnike hrvatskih vlasti: g. Vladimira Šeksa potpredsjednika Hrvatskog sabora sa suprugom dr. Anicom Resler Šeks i pratnjom g. Josipom Sesar, tajnikom i g. Ivanom Bukaricom zamjenikom tajnika Hrvatskoga Sabora. Srdačno pozdravljam Veleposlanika Republike Hrvatske gosp. Tončija Staničića, djelatnike Veleposlanstva i Konzulata u Beogradu. Pozdravljam gosp. Ljerku Alajbeg, generalnu konzulicu Republike Hrvatske u Subotici i sve djelatnike Konzulata.
Naš zahvalni pozdrav ide predstavnicima političkih vlasti, od saveznih, republičkih, pokrajinskih do općinskih.
Ovdje posebno spominjem da su s nama gosp. Branislav Nedimović, gradonačelnik Srijemske Mitrovice i njegov zamjenik gosp. Srđan Kozlina, te gosp. Sava Ališić, načelnik Srijemskog Okruga u Srijemskoj Mitrovici i gosp. Ljubiša Šulaja, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Srijemskoj Mitrovici, (gosp. Aleksandar Prodanović predsjednik skupštine opštine Sr. Mitrovica, gosp. Doktor Nenad Lemajić poslanik u skupštini vojvodine) gosp. Josip Novotnji direktor centra za kulturu. Sve ih posebno pozdravljam.
Pozdravljam prisutne predstavnike različitih kulturnih, znanstvenih, prosvjetnih i društvenih institucija; prisutne dekane, predstojnike i druge predstavnike više fakulteta i učilišta – crkvenih i svjetovnih. Posebno pozdravljam i izražava dobrodošlicu gospođi prof. dr. Gordani Kralik, rektorici Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku i gospođi Zdenki Barišić, tajnici Sveučilišta.
Pozdravljam sve predstavnike HKC „Srijem”, HKPD, MKPD i NJKPD u Srijemu te različitih sredstava društvenoga priopćavanja medija kao i sve one koji su s nama ujedinjeni zahvaljujući vijestima i izviješćima putem medija.
Pozdravljam vas dragi bogoslovi i sjemeništarci, poštovane sestre redovnice te ostali vjernici svih staleža i svake dobi!
Posebno pozdravljam vas dragi hodočasnici iz svih župa i filijala Srijemske biskupije, iz susjednih nam biskupija i šire.
Srdačno pozdravljam svoje roditelje, braću, nevjeste s djecom, svu ostalu rodbinu, te sve vas moji prijatelji i znanci.
I na kraju posebno od srca pozdravljam vas braćo svećenici, redovnici, časne sestre redovnice Srijemske biskupije i zahvaljujem vam na svjedočenju vjere i neumornom pastoralnom radu za „spas duša”, vjernika u Srijemu koje posebno ovdje pozdravljam. Pozivam vas da nastavimo konkretni pastoralni rad pun misionarskog žara aktivnih, poletnih i velikodušnih radnika. Prihvatili smo i mi zaključke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske.
Pred nama stoje mlade generacije, koje ipak u dubini svoga bića, unatoč prividnoj ravnodušnosti, nose slutnju i težnju za duhovnim spoznajama i vječnim vrijednostima, koje traže apsolutno kao temelj života. To su oni mladi vjernici koji se moraju otvoriti izazovima današnjeg vremena, okupljati se i međusobno izgrađivati u Duhu i Istini.
Naši pak odrasli vjernici i kršćanske obitelji koje žive svoju vjeru ispunjavanjem svojih dužnosti bit će uvijek naša nada i potpora.
I naše obitelji trebaju se držati na okupu. Treba ih voditi i pratiti, evangelizirati i pomagati da ostanu uzorne, vjerne, duhovne i prave kršćanske obitelji.
Bolesni i nemoćni, gladni i napušteni, slični su Kristu. Žao mi je naroda… gladni su. A to što je Isus vidio, i mi svi to osjećamo. Gladna su naša braća i sestre, među nama i u svijetu, kruha svagdašnjega. Toliki su bez posla, rada i zarade, bez kruha i krova nad glavom. Ne samo da su gladni kruha, nego često zbog naše kratkovidnosti i nebrige, u svojoj duši osjećaju još jednu, ako ne i veću glad, glad za pažnjom, uvažavanjem, priznanjem, dostojanstvom, glad za pravednošću, poštenjem, blizinom čovjeka.
Amen.