Neka nam božićni blagdani pomognu da svi budemo osjetljivi na potrebe djece

Draga braćo i sestre! Poštovani gledatelji i slušatelji!

Želim ove svete noći pohoditi vaše domove i obitelji te zajedno sa svima vama u molitvi i radosti zahvaliti Bogu za blizinu koju nam je iskazao u rođenju svojega sina Isusa Krista.

Znam da će vas večeras, dragi prijatelji, ove moje riječi zateći u različitim životnim prilikama. Kod mnogih ću naići na okupljenu obitelj u radosnom raspoloženju uz pjevanje dragih hrvatskih božićnih pjesama. Ali znam da ove noći ima i vas kojima je radost božićnoga slavlja umanjena i zatomljena zbog različitih životnih nevolja: samoće, siromaštva, bolesti, smrti najbližih, udaljenosti od dragih osoba… Svima vama želim donijeti božićnu utjehu koja svako ljudsko srce ispunja mirom i neuništivom nadom da nismo sami i da nismo prepušteni varljivim silama ovoga prolaznoga svijeta. Ta je poruka sadržana u imenu djeteta kojemu rođendan i dolazak na ovaj svijet slavimo. Ime mu je Emanuel – s nama Bog.

Bog je postao čovjekom. Tu nije riječ samo o nekom dalekom neizrecivom događaju, nego naprotiv, o nečem vrlo ljudskom i nama bliskom. Bog je postao Djetetom i potrebna mu je majka. Postavši djetetom, stupio je u svijet plačući poput svakog djeteta. Njegovo prvo oglašavanje bilo je u kriku, pozivu u pomoć, a prva kretnja širenje ručica u traženju sigurnosti.

Bog je postao čovjekom. Netko će reći da se na taj način dočarava neku idiličnu, božićnu sliku. No za vjeru Biblije i Crkve bitno je to što je Bog želio postati upravo malenim čovjekom – djetetom, ovisnim o majčinskoj i ljudskoj ljubavi. Bog je, postavši čovjekom, počastio našu ljudskost. Stoga je Božić blagdan Božjeg čovjekoljublja.
Marija je one noći bila primorana roditi Isusa u krajnje neljudskim uvjetima. Prije toga je s Josipom kucala na mnoga vrata po Betlehemu tražeći svratište, ali za njih nije bilo mjesta. Koliki su te noći propustili priliku da se upravo u njihovu domu rodi sam Božji Sin? Kolika djeca i danas kucaju na srca i vrata naših obitelji? Dopuštamo li im da uđu u naše domove, da nam donesu blagoslov?

Dijete kuca na vrata ovoga svijeta. Traženje svratišta ima dublje značenje. Stalno se suočavamo s činjenicom kako ozračje u kojem živimo nije dovoljno naklono djeci. Nije riječ samo o sredini koja se protivi djeci. Tome prethodi činjenica da su djeci često zatvorena vrata ulaska u svijet, jer u njemu za njih nema mjesta. Dijete je postalo svojevrsnom opasnošću ili nesrećom koju je bolje izbjeći. Zatvoriti mu vrata ulaska u svijet postalo je umijećem naprednih.

Prema načinu razmišljanja mnogih u suvremenom svijetu dijete sputava našu slobodu, ono je zapreka našem osobnom razvoju i napretku, ono ugrožava naš životni prostor. Svoj životni prostor ispunjujemo predmetima kojih nam nikada nije dosta. Međutim slabi hrabrost za novu slobodu, za novu volju koja ulazi u naš život i koju ne možemo programirani niti njome upravljati kako se to čini sa stvarima. Lakše prihvaćamo ono što možemo proizvesti, stvari koje možemo sami napraviti, a zatim, kad poželimo i baciti.

Dijete kuca na vrata ovoga svijeta u kojem se danas, nažalost često, govor o djeci svodi samo na ekonomsku računicu. Postavlja se pitanje koliko dijete košta? Život se mjeri količinom novca. O promašenosti takvog gledanja najbolje svjedoče bogate zemlje koje postaju sve starije sastavom stanovništva. Naime, očekivalo bi se da se u tim zemljama zbog svih mogućih materijalnih preduvjeta rađa više djece, ali tome nije tako. Očito postoji nešto drugo što omogućuje čovjeku prihvati život.

Zatvorenost prema djeci u naše se vrijeme očituje i na druge načine. Mučna su iskustva bračnih parova koji su primorani živjeti kao podstanari te nailaze na zatvorena vrata kod stanodavaca koji ne žele primati obitelji s djecom. Žene na radnim mjestima često žive u stalnom strahu da ne zatrudne, jer to znači gotovo siguran gubitak posla. I danas se, nažalost, u puno slučajeva djecu iskorištava i na razne načine zlostavlja. Tako se djeci ili zatvaraju vrata ulaska u svijet ili im se ne pomaže, odnosno šteti, na putu njihova redovitog razvoja i napretka.

A dijete u obitelj i društvo unosi nepatvorenu radost koje prečesto nedostaje odraslima. Dijete zna dirnuti odraslog čovjeka svojim osjećajem za lijepo i dobro, svojom sposobnošću divljenja, svojim povjerenjem u čovjeka. Koliki su se životi promijenili i kolika srca smekšala u susretu s djetetom. Tako djeca nisu samo ona koju valja poučiti, nego se od djece valja i učiti.

Dijete kuca i tko mu otvori vrata u njemu prima dar. U djetetu, u slobodi novorođenog bića, pozvani smo na novi odnos prema životu koji se ne troši samo za osobnu korist nego koji postaje darom za druge. Djeca su blagoslov za obitelj. Otvoriti se životu i dopustiti mu da se rodi, izraz je suradnje s Bogom Stvoriteljem i znak pouzdanja u božju providnost.

Ove svete božićne noći na osobit se način želim sjetiti i u svoje molitve uključiti sve vas dragi roditelji, očevi i majke, koji ste spremna srca otvorili vrata životu te velikodušno i s ljubavlju odgajate i podižete svoju djecu unatoč raznim protivštinama. Hvala vam na vašem svjedočanstvu ljubavi, jer ono što vi činite ne može se ničim nadomjestiti. Na osobit način spominjem se i svih vas koji imate teško bolesnu djecu. Vama iskazujem posebno divljenje i poštovanje imajući na umu težinu križa koju nosite, ali i predanu ljubav s kojom njegujete svoju djecu. Svima želim obilje strpljivosti i snage koja dolazi od Gospodina kao i blizinu i solidarnost svih koji vam trebaju i mogu pomoći.

Božić je blagdan Božje ljubavi prema čovjeku. Božić je blagdan Božjeg humanizma, koji je uzor svim ljudskim odnosima, koji je temelj za sve naše humanizme. Božić je blagdan čovjeka, a osobito blagdan djeteta.

Neka nam božićni blagdani pomognu da svi budemo osjetljivi na potrebe djece. Neka naš hrvatski narod i našu domovinu Hrvatsku dobri Bog obdari hrabrim obiteljima koje u djeci nalaze blagoslov.

Svima vama do kojih dopiru ove moje riječi želim radostan Božić i svakim Božjim blagoslovom obdarenu novu 2006. godinu.

Kardinal Josip Bozanić
zagrebački nadbiskup