NEKA NAM SE SADA DOGODI USKRSNUĆE SRDACA

Zahvalni smo Bogu što i ove godine možemo, u miru i radosti, premda pritisnuti mnogim poteškoćama i problemima, proslaviti blagdan uskrsnuća našeg Gospodina Isusa Krista. Uskrsnućem od mrtvih Isus se nije vratio u ovozemaljski život, nego je prešao u posve novu stvarnost postojanja, gdje se u punini očitovala njegova božanska slava i proslavljenje kojim ga je obdario Otac. On je uskrsnućem postavljen “Sinom Božjim, u snazi”, kako kaže sv. Pavao (Rim 1, 4).

Ali to je samo jedno značenje Isusova uskrsnuća, ono koje se poglavito odnosi na njega samoga. Drugo se tiče nas, a sastoji se u tome da je Krist “prvina usnulih” (1 Kor 15, 20). Povezanost našeg uskrsnuća s Isusovim sv. Pavao ovako objašnjava: “Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama” (Rim 8, 11). Sam Isus, pak, nagoviješta dolazak časa kad će mrtvi čuti njegov glas i izići iz svojih grobova (usp. Iv. 5, 28). Stoga sebe samoga naziva uskrsnućem i životom za sve koji u njega vjeruju (usp. Iv 11, 25). Dakako, kao Isusovo uskrsnuće, tako ni naše neće biti povratak u ovaj život, nego ulazak u novu, nama sada nepredočivu stvarnost.

To znači da je Isusovo uskrsnuće, odnosno uskrsnuli i proslavljeni Krist, temelj naše nade u život i sveukupne kršćanske vjere, koja se upravo rodila iz objave njegova uskrsnuća. Svjestan toga, sv. Pavao posve otvoreno izjavljuje: “Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša… Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše” (1 Kor 15, 14. 18). Ali za Pavla, nakon što se susreo s Uskrsnulim ispred Damaska, nije bilo sigurnije i neupitnije istine, nego što je Isusovo uskrsnuće.

Isusovo uskrsnuće – temelj naše nade

Reći da je uskrsnuli Gospodin temelj naše nade, znači u njemu otkriti najdublji izvor, ne samo našeg budućeg, nego i sadašnjeg života. Čovjek živi dok se nada. Kad se više ničemu ne nada, gubi volju za životom i pomalo umire. Nerijetko oduzima sebi čak i život, što je u nas, nažalost, sve učestalija pojava. Ako se, međutim, takvom čovjeku, ponovno vrati nada, on postaje drukčiji, počinje ponovno živjeti, sve vidi u drugom svjetlu, iako se možda ništa nije izmijenilo u odnosu na prijašnje stanje. Samo nada može u nama probuditi vjeru u sebe i u druge, uključujući i Boga; i samo nada osposobljava za primanje i davanje ljubavi. Tko se ne nada, nije sposoban ni za najmanja i najbeznačajnija djela, a kamoli za tako uzvišene i zahtjevne vrline kao što su vjera i ljubav. Rađajući i hraneći vjeru i ljubav, nada zapravo rađa i nosi našu cjelokupnu životnu dinamiku. Takvom značenju nade ne protivi se tvrdnja sv. Pavla, da je ljubav najveća. Ljubav je najveća, jer ostvaruje ono što vjerujemo i čemu se nadamo, ali kad ne bismo ni u što vjerovali, niti se ičemu nadali, ne bi bila moguća ni ljubav. Nada je, dakle, temelj.

Nada u besmrtnost i pomirenje

Mnogo je toga za čim čovjek žudi i što je predmet njegove nade. Ali pronicljivi pogled može uočiti da se iza svega, u dubini, krije dvoje: nada u besmrtnost i nada u pomirenje. O prvome je naš blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, u svojoj Oporuci, napisao: “Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja.” A Sveti Otac Ivan Pavao II. otkriva “u samoj srži podijeljenosti neospornu želju što prožima ljude dobre volje i prave kršćane da uklone lomove, zacijele pukotine te na svim razinama uspostave bitno jedinstvo. Kod mnogih je ta želja popraćena istinskom čežnjom za pomirenjem, pa i onda kad se ne upotrebljava taj izraz” (Papa Ivan Pavao II., Pokora i pomirenje, br. 3).

Doista, sve naše nesigurnosti, strahovi, osamljenosti, sumnje, nepravde i neprijateljstva posljedica su problema povezanih s pitanjem o besmrtnosti i pomirenju. Ako ljudski život traje samo od kolijevke do groba, sve postaje nepodnošljivo relativno i tragično, da ne kažemo besmisleno. Pomislimo samo na bezbrojne nepravde koje toliki nevini u ovom svijetu trpe, i ako nema vječnog života, moraju zauvijek ostati bez zadovoljštine; pomislimo na činjenicu da bez vječnog života nije moguća afirmacija istinskog prava protiv prava jačeg, koje se u ovom svijetu tako bezobzirno nameće; pomislimo na duhovnu sljepoću koja nam, bez nade u vječni život, poput koprene zastire oči uma i srca, čineći nas nesposobnima za razlučivanje istine od laži, dobra od zla. Isto je tako svim našim nepovjerenjima, mržnjama, osvetama, ratovima, grabežima, ubojstvima, svemu što nas otuđuje od braće i Boga, kao i od sebe samih, uzrok podijeljenost koja se zove grijeh. I svemu je tome lijek Isusovo uskrsnuće, iz kojega, po nauku sv. Pavla, izviru vjera koja opravdava i izmiruje, nada u život i konačno spasenje, te ljubav koja ostvaruje ono što vjera i nada omogućuju. To znači da, “opravdani vjerom, u miru smo s Bogom… i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim…” (Rim 5, 1-5).

Lijek protiv sve veće beznadnosti

Kako, u svjetlu rečenoga, protumačiti pojavu sve raširenije beznadnosti u svijetu općenito i u našem društvu posebno? Kako to protumačiti naočigled činjenice da čovjek danas više zna i više može nego ikada u svojoj povijesti? Kako shvatiti da u krajevima koji se nazivaju kršćanskima, “civilizacija smrti” sve više potiskuje “civilizaciju ljubavi”? Nije li uzrok tomu to što su se ljudi oslonili previše na sebe, a premalo na Boga; previše računaju na svoju moć, a premalo na snagu Krista uskrsnuloga, koji jedini može dati i učvrstiti nadu u ljudskim srcima? Nije li ta beznadnost posljedica toga što radije pjevamo hvalospjeve sebi, negoli Bogu?

Ako je to točno, nema nam druge nego pridružiti se piscu Prve Petrove poslanice i, zajedno s njime, klicati: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našeg Isusa Krista koji nas, po velikom milosrđu svojemu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu …” (1 Pt 1, 3). I nema nam druge nego poput sv. Pavla sve gubitkom smatrati zbog Isusa Krista, “da upoznam(o) njega i snagu uskrsnuća njegova” (Fil 3, 10). “Upoznati” znači: “iskušati” i “posjedovati”.

U duhu rečenoga, čini mi se prikladnim ovu poruku i čestitku zaključiti riječima sv. Leona Velikoga: “Neka se pojave sada u svetome gradu znakovi budućeg uskrsnuća: to što se treba ispuniti na tjelesima, neka se ispuni sada na srcima” (PL 54, 366). Neka, u tom smislu, braćo i sestre, plod ovogodišnje proslave blagdana Kristova uskrsnuća bude upravo uskrsnuće naših srdaca na novu nadu. Bit će to najočitiji znak našeg budućeg i vječnog uskrsnuća, ali i početak one obnove koja nam je, sada i ovdje, svima toliko potrebna! Čestitajući jedni drugima blagdan Kristova uskrsnuća, molimo Uskrsnuloga zdušno za taj dragocjeni dar!

Vaš
+Ivan Devčić, nadbiskup