Neka nas vode istočni i zapadni sveci

Predraga braćo i sestre!
1. Proteklih dana blagdan Svih svetih i spomen vjernih mrtvih u nama su pobudili blisko zajedništvo koje nas povezuje s našom braćom u vječnosti. Ona su već duboko povezana s Bogom, pjevaju njegovo milosrđe, slave njegovu ljubav. Otajstveno sudjelovanje u toj nebeskoj liturgiji jest ova koju proslavljujemo na zemlji.
Smisao liturgije na poseban je način živ među istočnom braćom. Za njih je liturgija doista “nebo na zemlji” (Orientale Lumen, 11). Ona je sažetak svekolikog iskustva vjere. To nas iskustvo prožima i dira čovjeka u njegovoj duhovnoj i tjelesnoj cjelokupnosti. Sve u svetom činu teži izričaju “božanskog sklada i modela preobražena ljudstva”: izgled hrama, zvuci, boje, svjetla, mirisi. I samo produljeno vrijeme slavlja i zazivi koji se ponavljaju izražavaju rastuće poistovjećivanje osobe s otajstvom koje se slavi (usp. tamo).
U službi otajstva jest i osobita brižnost koju istočna braća posvećuju ljepoti izgleda. Prema Kijevskoj kronici, sveti Vladimir obratio se na kršćanstvo i zbog ljepote bogoštovlja koje se slavilo u Crkvama bizantinskoga podrijetla. Jedan je istočni pisac zapisao da je liturgija “kraljevska vrata kroz koja se mora proći”, želi li se shvatiti duh kršćanskog Istoka (usp. P. Evdokimov, Molitva istoene Crkve).
2. Ali molitva na Istoku, kao i na Zapadu, poznaje, osim one liturgijske, tolike druge izričaje. Posebnom naklonošću duhovni pisci preporučuju molitvu srca, koja se sastoji u osluškivanju glasa Duha, u dubokoj i prihvaćujućoj šutnji.
Osobito se štuje Isusova molitva, proširena također i na Zapadu putem poznatog teksta poput “Ispovijesti ruskog hodočasnika”. Riječ je o zazivu “Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku”. Često ponavljan, s ovim ili sličnim riječima, taj bremenit zaziv postaje poput udisanja duše. Čovjeku se na taj način pomaže osjetiti nazočnost Spasiteljevu u svemu što susreće, doživljavajući se ljubljenim od Boga usprkos vlastitim slabostima. Premda moljena osobno, ona zrači otajstvenim zajedništvom. “Mala molitva”, govorili su Oci, veliko je blago i ujedinjuje sve molitelje pred licem Kristovim.
3. Dopustimo da nas vode sveti, koji se časte jednakom ljubavlju i na Istoku i na Zapadu, kako bismo iznova otkrili vrijednost molitve. Naša učiteljica neka bude nadasve Djevica Marija. Njezin “Veliča” otvara nam vrata posebnoj liturgiji koju je ona proslavila, časteći Riječ koja je postala tijelom u njezinu krilu. Neka nas ona vodi do dubina kršćanske molitve kako bi naš život postao trajna zahvalna liturgija.