Slušali smo hvalospjev ljubavi koji je apostol Pavao napisao za korintsku zajednicu i koji predstavlja jedan od najljepših i najzahtjevnijih tekstova za svjedočenje naše vjere (usp. 1 Kor 13, 1-13). Koliko samo puta sveti Pavao u svojim spisima progovara o ljubavi i vjeri; ipak u ovom tekstu nudi nam se nešto izuzetno veliko i originalno. On naime navodi da, za razliku od vjere i nade, ljubav “nikad ne prestaje” (r. 8); ona je zauvijek. U to učenje moramo biti nepokolebljivo uvjereni; Božje ljubavi nikad neće nestati u našim životima i u povijesti svijeta. To je ljubav koja ostaje trajno nova, aktivna, dinamična i privlači sebi na jedinstven način. To je vjerna ljubav koja ne izdaje, usprkos našim proturječjima. To je plodna ljubav koja rađa i nadilazi svaku našu lijenost. Te ljubavi svi smo mi svjedoci. Božja nam ljubav, naime, dolazi ususret; ona je poput nabujale rijeke koja nas zahvaća a da nas ne guši; štoviše – nasuprot tome – to je uvjet života: kad “ljubavi ne bih imao – ništa sam”, kaže sveti Pavao (r. 2). Što više dopuštamo toj ljubavi da nas zahvati to se više naš život preporađa. Morali bismo doista svim silama reći: ljubljen sam, dakle postojim! Ljubav o kojoj govori Apostol nije nešto apstraktno i neodređeno; naprotiv, to je ljubav koja se vidi, dotiče i osobno doživljava. Najveći i najizražajniji oblik te ljubavi je Isus. Čitava njegova osoba i njegov život nisu ništa drugo već konkretno očitovanje Očeve ljubavi, sve dok ne prispije svom vrhuncu: “Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije” (Rim 5,8). To je ljubav! To nisu riječi, to je ljubav. S Kalvarije, gdje trpljenje Sina Božjega dostiže svoj vrhunac, izvire vrelo ljubavi koje briše svaki grijeh i koje sve ponovno stvara na novi život. Trajno nosimo sa sobom, na neizbrisiv način, tu sigurnost vjere: Krist “me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2, 20). To je velika sigurnost: Krist me ljubio i predao sebe samog za mene, za tebe, za tebe, za tebe, za sve, za svakog od nas! Nitko i ništa neće moći odijeliti od Kristove ljubavi (usp. Rim 8, 35-39). Ljubav je, dakle, najviši izraz čitavog njegovog života i po njoj postojimo.
Imajući pred očima tako bitan sadržaj vjere, Crkva si nikada ne bi smjela dopustiti da postupi kao svećenik i levita prema čovjeku koji je ostavljen polumrtav ležati na tlu (Lk 10, 25-36). Ne može se odvraćati pogled i okretati glavu na drugu stranu da se ne bi vidjelo mnoge oblike siromaštva koji traže milosrdnost. To okretanje glave na drugu stranu kako se ne bi vidjelo glad, bolesti, izrabljivane osobe… to je teški grijeh! To je također suvremeni grijeh, grijeh današnjice! Mi kršćani si ne smijemo to dopustiti. Ne bi bilo dostojno Crkve niti kršćanina “zaobići” i predmnijevati da nam je savjest čista samo zato što se molim ili što idem na misu nedjeljom. Ne. Kalvarija je uvijek aktualna; nije nipošto nestala niti je to tek lijepa slika u našim crkvama. Taj vrhunac samilosti (u tal. izvorniku koristi se izraz “com-passione”. Riječ je o igri riječi, “compassione” znači suosjećanje, samilost, “com-passione” se može prevesti kao supatništvo, nap. pr.) iz koje izvire Božja ljubav prema ljudskoj bijedi, govori i u našim danima i potiče davati uvijek nove znakove milosrđa. Nikada se neću umoriti isticati da Božje milosrđe nije lijepa ideja, već konkretno djelo. Nema milosrđa bez konkretnosti. Milosrđe nije činjenje dobra “u prolazu”, već je to uključivanje tamo gdje postoji zlo, tamo gdje je bolest, gdje je glad, gdje postoje tolika izrabljivanja ljudi. I ljudsko milosrđe ne postaje to što jest – to jest humano i milosrdno – sve dok ne dostigne svoju konkretnost u svakodnevnom djelovanju. Opomena apostola Ivana ostaje trajno valjana: “Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom” (1 Iv 3, 18). Istina milosrđa, naime, susreće se u našim svakodnevnim djelima koja čine vidljivim Božje djelovanje u našoj sredini.
Draga braćo i sestre, vi predstavljate veliki i raznoliki svijet volonterstva. Upravo vi, koji svakodnevno, često u tišini i skrovitosti, dajete oblik i vidljivost milosrđu, ubrajate se među najdragocjenije stvarnosti Crkve. Vaš je “zanat” milosrđe: svojim rukama, svojim očima, svojim slušanjem, svojom blizinom, svojim milovanjima… prave ste zanatlije! Vi izražavate jednu od najljepših želja koje prebivaju u ljudskom srcu – dati osobi koja trpi da se osjeti voljenom. U različitim stanjima potrebe i nužnosti mnogih osoba vaša prisutnost je pružena Kristova ruka koja dopire do sviju. Vi ste pružena Kristova ruka: jeste li mislili na to? Vjerodostojnost Crkve na uvjerljiv način dolazi do izražaja također kroz vaše služenje napuštenoj djeci, bolesnima, siromašnima bez hrane i posla, starijima, beskućnicima, zatvorenicima, izbjeglicama i migrantima, onima koji su pogođeni prirodnim katastrofama… Ukratko, gdjegod postoji molba za pomoć tamo dopire vaše djelovanje i nesebično svjedočenje. Vi činite vidljivim Kristov zakon nositi bremena jedni drugih (usp. Gal 6, 2; Iv 13, 34). Draga braćo i sestre, vi dotičete Kristovo tijelo svojim rukama: ne zaboravite to! Vi dotičete Kristovo tijelo svojim rukama.
Uvijek budite spremni na solidarnost, snažni u bliskosti, gorljivi u buđenju radosti i uvjerljivi u tješenju. Svijet treba konkretne znakove solidarnosti, posebno pred napašću ravnodušnosti, i traži ljude sposobne svojim se životima suprotstaviti individualizmu, sebičnosti onih koji misle samo na sebe i nezainteresiranosti za braću u potrebi. Budite uvijek zadovoljni i puni radosti prema svojoj službi, ali neka to nikada ne bude razlog umišljenosti koja će vas dovesti do toga da se smatrate boljima od drugih. Naprotiv, neka vaše činjenje milosrđa bude ponizni i rječiti nastavak djela Isusa Krista, koji se nastavlja priginjati i brinuti za one koji pate. Ljubav, naime, “izgrađuje” (1 Kor 8, 1) i iz dana u dan omogućuje našim zajednicama da budu znak bratskog zajedništva.
I govorite Gospodinu o tim stvarima. Pozovite ga. Činite poput sestre Preyme, kao što nam je maločas ispripovijedala redovnica: kucala je na vrata svetohraništa. Tako je hrabra! Gospodin nas sluša: pozovite ga! Gospodine, pogledaj ovo… Svrni svoj pogled na toliko siromaštvo, toliku ravnodušnost, tolike koji okreću glavu na drugu stranu: “To se mene ne tiče, ne zanima me”. Govorite o tome Gospodinu: “Gospodine, zašto? Gospodine, zašto? Zašto si mene koji sam tako slab pozvao na ovu službu? Pomozi mi, i daj mi snage, i daj mi poniznosti”. Srž milosrđa je ovaj dijalog s Isusovim milosrdnim srcem.
Sutra nas čeka radost proglašenja Majke Terezije svetom. Ona to zaslužuje! To svjedočanstvo milosrđa našeg vremena pridodaje se nebrojenoj četi muškaraca i žena koji su svojom svetošću učinili vidljivom Kristovu ljubav. I mi nasljedujmo njihov primjer i molimo da budemo ponizna oruđa u Božjim rukama kako bismo ublažavali trpljenja svijeta i darivali radost i nadu uskrsnuća. Hvala!
Prije nego vam udijelim blagoslov, pozivam sve da se u tišini pomolimo za mnoge koji trpe, za tolike napaćene, za mnoge koji su odbačeni od društva. Molimo i za mnoge volontere koji idu ususret Kristovu tijelu da ga dodirnu, liječe, osjete ga bliskim. Molimo također za mnoge i mnoge koji pred tolikom bijedom okreću glavu na drugu stranu i u srcu čuju glas koji im govori: “To me se ne tiče, ne zanima me”. Pomolimo se u tišini.
[Kratka šutnja]
I učinimo to također zajedno s Majkom Božjom: Zdravo Marijo…
[Blagoslov]