Zagreb, (IKA) – Oko 250 slušatelja okupilo se 30. siječnja u prostorijama dvorane Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu na prvoj u nizu ovogodišnjih tribina Zajednički vidici u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi. Ciklus od pet tribina otvorili su svojim promišljanjima na temu “Nevjera i vjera u četiri oka” zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Tonči Matulić, uz moderatoricu tribina prof. dr. Valentinu Mandarić.
Biskup Šaško temu je sagledao pod svjetlom liturgike kao govora poetike i umjetnosti. Kroz liturgijsko slavlje, smatra predavač, vjera se iskazuje i aktivira. Polazište promišljanja jest čovjek kao religiozno biće, a uz tu odrednicu on nosi i oznaku obrednog bića. Stoga i ateizam kako se predstavlja, smatra predavač, nosi religijske oznake, kao i oznake rituala kroz imanentne ideološke forme kroz koje se provodi.
S druge strane, liturgija postaje prostor u kojem se vjera pretače u formu zajednice, jer vjerovanje traži formu, odnosno obred i, na koncu, slavlje. Molitva u tom smislu otvara prostore djelovanja, a liturgija postaje izvor vjere. Tako se kroz liturgiju iskazuje i kodifikacija vjerovanja, koja spaja čin sa sadržajem vjere. U liturgiji vjera obuhvaća cjelovitost – od početka čovjekova života do njegova kraja, jer pred stvarnosti i neizbježnosti smrti ravnodušnost nije moguća. Stoga je vjera usko povezana i s osobnim identitetom, istaknuo je biskup, jer ispoviješću vjere priznaje se i sustav vrijednosti oko kojih osoba gradi svoje djelovanje, a liturgija upravo omogućuje prostor djelovanja u smislu obreda. Liturgijski obredi tu su i u egzistencijalnim situacijama koje najviše obilježavaju ljudski život – poput braka (odluke za prihvaćanje druge osobe) i davanja imena djetetu, što je također usko povezano s identitetom i uzajamnošću. Nadalje, u odnosu na vjeru, liturgija je i komunikacijske naravi, istaknuo je biskup Šaško. Pretpostavka te komunikacije tri su bitne odrednice: consideratio (zauzimanje stajališta), cogitatio (čežnja za srećom koja potiče na djelovanje) i admiratio (radost izazvana divljenjem), jer zajednički je nazivnik svim ljudima, priznavali se mi vjernicima ili ateistima, upravo traženje sreće.

Dok je biskup Šaško govorio o vjeri kroz njezin pozitivan izričaj u svjetlu liturgije, prof. Matulić govorio je o naličju vjere – o nevjeri. Uspoređujući vjeru i nevjeru s dvjema sestrama, među njima je uspostavio odnos neraskidive povezanosti. Bez vjere ne bi bilo ni nevjere. U zamišljenom dijalogu tih dviju sestara (u džungli i na oceanu), predavač oslikava kušnju koju jedna drugoj pripremaju. Istu stvarnost te dvije sestre gledaju na isti način, a ono što ih bitno razlikuje jest krepost nade. Vjera pritom posve razumije nevjeru, dok nevjera vjeru nikada ne može razumjeti. Vjera se raduje i nada onostranosti, ispunjenju u Bogu koji ju gleda i osmišljava svaku životnu situaciju u kojoj ju zatiče. Nevjera pak umjesto Boga vidi “zlu kob”, a beznađe i smrt prihvaća kao konačnu riječ o životu i smrti. S druge strane, vjera kroz nadu prihvaća spasenje i život kao konačnu riječ o smrti, pojasnio je predavač. Život u smislu putovanja od Alfe do Omege, od Boga stvoritelja do Boga spasitelja, nastavio je prof. Matulić, Boga prikazuje kao duboku tajnu. Kroz povijest, uz vjeru često iskrsavaju i hereze, a danas utvrđujemo bolan nedostatak vjere i kod vjernika. U selektivnom prihvaćanju istina vjere vjernici postaju ravnodušni, a time i gori od nevjernika. U tom je smislu predavač govorio i o krinkama i maskama koje nosi Sotona, a koje smo dužni raskrinkavati. Sjena nevjere kroz povijest je ostavila traga i pokazala da vjernik može biti gori od nevjernika, što se očituje u neizbježnom idolopoklonstvu (u bilo kojem vidu), a koje u stopu prati vjeru. Po prorocima pak kroz povijest Bog neumorno prokazuje idolopoklonstvo. Poziv je jasan: od idolopoklonstva treba se obratiti Bogu, od vlasti Sotone na vlast milosti Božje. Sotona je stoga i u Bibliji prikazan kao protu-bog, sila koja razdvaja od Boga i odvlači od budućeg života, a čovjeku pruža samo život beznađa. Konačna pak Božja riječ je Isus Krist, čovjek i Bog koji izaziva našu vjeru i u kojoj Bog pokazuje da je čovjeku blizak, zaključio je prof. Matulić. Nakon predavanja uslijedila je rasprava. Tribine Zajednički vidici u ovogodišnjem ciklusu održavaju se pod geslom Credendo in Deum ire – tribine o vjeri.