Uvodno biblijsko čitanje: “Na to Jahve, Bog, reče zmiji: #!Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu grebati petu.” (Post 3, 14-15)

1. U bogoslovnom razmišljanju Istočne Crkve izraz “milosti puna” kao što vidjesmo u prethodnim katehezama već se od 6. stoljeća tumači u smislu jedinstvene svetosti koja prožima Mariju u svemu njezinu biću. Tako je ona navještaj novoga stvorenja.
Uz Lukin prikaz navještenja crkvena predaja i učiteljstvo su u takozvanom Protoevanđelju (Post 3, 15) prepoznavali biblijski izvor istine o Marijinu bezgrešnom začeću. Taj je ulomak, polazeći od starijega latinskog prijevoda: “Ona će ti glavu zatirati” nadahnuo mnoge slike i kipove Bezgrešne Djevice koja gazi zmiju, ne svojom moći, nego sinovljevom milosti.

2. U istom biblijskom ulomku proglašeno je neprijateljstvo između žene i njezina roda s jedne, i zmijina potomstva s druge strane. Riječ je o neprijateljstvu što ga Bog izričito uspostavlja i koje je posebno istaknuto promatramo li Djevičinu osobnu svetost. Da bi bila nepomirljiva protivnica zmije i njezina potomstva Marija je morala biti izuzeta od svake vlasti i grijeha i to od prvog časa svog postojanja.
Kad je o tome riječ, enciklika Fulgens corona koju je papa Pio XII. objavio g. 1953. o stotoj obljetnici proglašenja vjerske istine o bezgrešnom začeću ovako dokazuje: “Da je u nekom trenutku Blažena Djevica Marija ostala bez Božje milosti, zato što bi u svom začeću bila okaljana nasljednom ljagom grijeha između nje i zmije, ne bi više bilo – barem u tome, koliko god kratkom razdoblju – onog vječnog neprijateljstva o kojemu se govori od prvotne predaje sve do svečanog proglašenja bezgrešnoga začeća, nego bi to bilo stanovito robovanje” (AAS 45 /1953/,579). Bezuvjetno neprijateljstvo između žene i zloduha pretpostavlja, dakle, da je Marija bezgrešno začeta, što znači da na njoj od samog početka života nema grijeha. Marijin je sin izvojštio konačnu pobjedu nad Sotonom, te njome unaprijed obdario svoju majku, očuvavši je od grijeha. S tim u skladu Sin joj je udijelio snagu opirati se zloduhu, ostvarujući tako u otajstvu bezgrešnoga začeća najznačajniji učinak svoga otkupiteljskoga djela.

3. Naziv “milosti puna” i Protoevanđelje, privlačeći našu pozornost naročitoj Marijinoj svetosti i njezinom potpunom izuzeću od Sotonina utjecaja, omogućuju naslutiti u jedinstvenoj povlastici koju je Gospodin Mariji udijelio, početak novoga poretka koji je plod prijateljstva s Bogom, te dosljedno sadrži duboko neprijateljstvo između zmije i ljudi.
Kao biblijsko svjedočanstvo u prilog Marijinu bezgrešnom začeću često se navodi i 12. poglavlje Otkrivenja u kojemu je riječ o “Ženi odjevenoj Suncem” (12, 1). Suvremeno tumačenje Sv. pisma slaže se da ta žena označuje zajednicu Božjega naroda koja u bolima rađa uskrsloga Mesiju. Ali uporedo s zajedničarskim tumačenjem, taj biblijski ulomak upućuje i na pojedinačno kad tvrdi: “I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom” (12, 5). Tako se, s obzirom na porođaj, nameće stanovito poistovjećivanje žene odjevene u Sunce s Marijom, ženom koja je dala na svijet Mesiju. Žena-zajednica doista je opisana slična ženi-majci Isusovoj.
Označena svojim materinstvom, žena “trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja” (12, 2). Ta naznaka upućuje na majku Isusovu pod križem (usp. Iv 19, 25) gdje ona, dok joj ma probada dušu (usp. Lk 2, 35) sudjeluje u porođajnim bolima zajednice Isusovih učenika. Unatoč patnji ona je “Suncem odjevena” – što znači da nosi odsjev Božjega sjaja – te se pojavljuje kao “veliki znak” svadbenoga odnosa Boga s njegovim narodom.
Te slike, premda izravno ne iskazuju povlasticu bezgrešnoga začeća, mogu biti tumačene kao izraz brižne ljubavi Očeve koja Mariju ovija Kristovom milošću i sjajem Duha.
Otkrivenje napokon poziva određenije priznati crkvenu protegu Marijine osobnosti: Žena Suncem odjevena predstavlja svetost Crkve, koja se svetost potpuno ostvaruje u Svetoj Djevici snagom naročite milosti.

4. Tim tvrdnjama na temelju Sv. pisma koje se pozivaju na Predaju i Učiteljstvo da bi utemeljile nauk o bezgrešnom začeću, kao da se opiru oni biblijski ulomci koji utvrđuju sveobuhvatnost grijeha.
Stari zavjet govori o grešnoj ljagi koja zahvaća svakoga “rođenoga od žene” (Ps 50, 7; Job 14, 2), u Novom zavjetu Pavao izjavljuje da su uslijed Adamova grijeha “svi sagriješili” i da “po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše – svim ljudima na osudu” (Rim 5, 18). Dakle, kako upozorava Katekizam Katoličke Crkve, istočni grijeh “prianja uz ljudsku narav” koja je stoga “pala”. Grijeh se, stoga prenosi “rađanjem na cijelo čovječanstvo, što znači prenošenjem iste ljudske naravi koja je lišena svetosti i izvorne pravednosti” (Br 404). Od toga općega zakona Pavao ipak zna za izuzetak, a to je Krist “koji ne upozna grijeha” (2 Kor 5, 21) i tako je mogao učiniti da izobiluje milost “ondje gdje je obilovao grijeh” (Rim 5, 29).
Te tvrdnje ne dovode nužno do zaključka da je Marija uključena u grešno čovječanstvo. Usporedba koju, pak, Pavao ističe između Adama i Krista nadopunja se usporedbom Eve i Marije: “Ženina uloga, tako važna u drami grijeha, još je važnija u otkupljenju čovječanstva”.
Sveti Irinej predstavlja Mariju kao novu Evu koja se svojom vjerom i posluhom suprotstavila Evinoj nevjeri i neposluhu. Takva uloga u događanju spasenja ište bezgrešnost. Bilo je prikladno da Marija-Nova Eva poput Krista-Novog Adama ne upozna grijeha i tako bude sposobnija sudjelovati u otkupljenju.
Grijeh koji poput bujice zahvaća čovječanstvo, zaustavlja se pred Otkupiteljem i pred njegovom vjernom suradnicom. Ipak s bitnom razlikom: Krist je sav svet snagom milosti koja u njegovu čovještvu proizlazi od božanske osobe; Marija je sva sveta snagom milosti primljene Spasiteljevim zaslugama.