Nije dovoljno zamrznuti rasplodne stanice da bi se katolici složili s umjetnom oplodnjom

Redoviti teološki komentator u rubrici “Oggi” u vatikanskom dnevniku, Gino Concetti spremno se osvrće na vijest o najnovijem postupku o umjetnoj oplodnji gdje se ne zamrzavaju zametci nego jajašca i sjeme koji su namijenjeni za umjetnu oplodnju. Koliko je ta nova metoda moralnija od prijašnjih?

Novi postupak umjetne oplodnje koji je iskušan u Bologni naišao je na veliki odjek u javnosti. Novine se pisale o “djeci rođenoj iz hladnoće” ili “iz zamrzivača”. U tom novom postupku upotrebljavaju se, naime, prethodno smrznute rasplodne stanice, žensko jajašce i muški spermij. Oplodnja se vrši u laboratoriju ubacivanjem spermija u jajašce, u njegovu citoplazmu. Nakon tako postignute oplodnje, oplođeno jajašce unosi se u ženino tijelo.
Taj postupak – prema mišljenju bolonjskih istraživača – mogao bi zamijeniti postupak smrzavanja zametaka – koji je, naime, izazvao i dalje izaziva tešku zabrinutost i korjenitu suzdržanost i među znanstvenicima, što se je pokazalo prilikom uništenja zamrznutih zametaka prošlog ljeta u Engleskoj.
Zameci su, naime, živa ljudska bića, što znači jedinke u prvom stupnju razvoja. Zamrznuti ih znači povrijediti dostojanstvo i prava osobe, ponajprije pravo na razvitak, koje ostaje zakočeno.
Glede oplodnje podiže se još jedna ozbiljna zapreka, da bi se postigao uspjeh, proizvodi se i usađuje više zametaka. Oni neupotrebljeni namijenjeni su uništenju, nepriličnoj uporabi ili dubokom smrzavanju. Svi ti postupci su po savjesti neprihvatljivi i po katoličkom ćudoređu nedopušteni.
Novi postupak iskušan u Bologni ima “prednost” u tome što izbjegava zamrzavanje zametka. Istražitelji ističu da taj postupak “više poštuje katolička uvjerenja”. U toj se izjavi nalazi i neporeciva istina. Zamrznuti rasplodne stanice (jajašce i spermij) nije isto što i zamrznuti zametak. Jajašca i spermiji nisu ljudska bića nego rasplodne stanice, a zameci jesu ljudska bića. Ta razlika traži i različitu ćudorednu prosudbu.
Iz priznanja te dobre strane postupka ipak ne proizlazi da ga u cjelini ne bi trebalo odbaciti i zabraniti, osobito u pogledu onoga što se ne može složiti s postavkama katoličkog učenja o rađanju.
Prije svega, i u tom se postupku izostavlja istodobni i međuosobni spolni odnos bračnih drugova. Razdvajanje oplodnje od bračnog spolnog čina je po mišljenju crkvenoga učiteljstva nedopušteno, budući da vrijeđa dostojanstvo ljudske osobe koja traži biti začeta na čovječni način, i dostojanstvo braka u kome supružnici, služitelji života i suradnici Božji u prenošenju života, trebaju ostvariti ono duboko i potpuno jedinstvo svojih bića određeno biblijskim izrazom: i bit će njih dvoje jedno tijelo. Ako se, pak, upotrebljavaju sjemene stanice darovatelja, ostvaruje se oplodnja koja se zove heterogenom (od darovatelja koji nije suprug) što pogoršava ćudoredni sud o takvu činu. U život bračnoga para uvlači se rasplodna stanica treće osobe, što nije predviđeno izvornim ustrojstvom braka. Nazočnost te treće osobe ne može ne remetiti bračnu vedrinu i psihologiju budućeg djeteta. Ono je, naime, lišeno svog genetskog naravnog roditelja na kojega ima pravo.
Treba, štoviše, istaknuti da život i u tom novom postupku biva proizveden u laboratoriju, što je važno a ne sporedno, kako glede dostojanstva osobe, tako glede dostojanstva braka. Oba ta dostojanstva ištu poštovanje reda kojega je Bog ustanovio za prenošenje života.
Premda je oplodnja jajašca namijenjena željenom materinstvu, ostaje ključni problem onih oplođenih jajašca koja ne budu upotrijebljena. S njima se ne može postupati kao s rasplodnim stanicama ili naprosto s biološkim materijalom. To su ljudska bića u praskozorje života s vlastitom genetskom i pravnom baštinom.
Imajući sve to u vidu preuzetna je tvrdnja da bi katolici mogli odobriti taj postupak. Premda – vrijedi istaknuti – treba cijeniti nastojanje da se izbjegne zamrzavanje zametaka, sve ostalo u tom postupku treba negativno ocijeniti. To, naime, ulazi u sklop umjetne oplodnje koju crkveno učiteljstvo odbacuje.
Taj se postupak ne može shvatiti u smislu onoga što je Pio XII rekao o pomoći koju je dopušteno pružiti bračnom činu, naravno izvršenom.
Istraživači su, izlažući novi postupak, istaknuli da se njime ženi pruža mogućnost odgoditi trudnoću bilo zbog više ili manje povoljnih društvenih i ćudorednih razloga, bilo zbog bolesti koja traži liječenje koje bi pak moglo ugroziti plodnost. U tim bi se slučajevima unaprijed uzele rasplodne stanice te bi ih se smrznute pohranilo za pogodnije vrijeme. Unaprijed uzeti rasplodne stanice i zamrznuti ih za odgođenu trudnoću, makar iz opravdana razloga, nije u skladu s načelom jedinstva i istodobnosti što ih crkveno učiteljstvo traži za rađanje.
Nitko ne niječe tjeskobu bračnoga para koji žarko želi imati dijete a ne može ga imati iz razloga koji ne ovisi njihovoj volji. Ali, rješenje treba tražiti u granicama ćudoređa. Znanost u tom smjeru uvelike napreduje.
Općenito treba odbaciti kao protivno znanosti i ćudoređu mišljenje onih koji zametak prije nego što se usadi u stijenku maternice nazivaju predzametkom. Ljudski život počinje u trenutku spajanja rasplodnih stanica te se dalje razvija bez prekida i bez skokova.
Gino Concetti