Nikad više protužidovski osjećaji među kršćanima i nikad više protukršćanski osjećaji među Židovima

Iz srca nam izviru riječi drevnoga psalma: “Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi, postadoh ko razbijena posuda. Čujem šaputanje mnogih, užas odasvud: sastaju se protiv mene i smišljaju kako da mi život oduzmu. Ali ja se, Jahve, u tebe uzdam; govorim: #!Ti si Bog moj#!” (Ps 31,13-15).
1. Na ovom mjestu sjećanja, pamet, srce i duša doživljavaju prijeku potrebu šutnje. Šutnje pune sjećanja. Šutnje u kojoj se nastoji osmisliti sjećanja koja snažno naviru. Šutnja jer riječi nisu dosta snažne da oplaču strašnu tragediju Šoaha. I sam se osobno sjećam svega što se dogodilo kad su u vrijeme rata nacisti okupirali Poljsku. Sjećam se svojih prijatelja i susjeda Židova, od kojih su neki mrtvi, dok su drugi preživjeli.
Došao sam u Yad Vashem odati počast milijunima Židova koji, lišeni svega, osobito svoga ljudskog dostojanstva, bijahu ubijeni u holokaustu. Prošlo je više od pola stoljeća, ali sjećanja ostaju.
Tu, kao u Auschwitzu i na mnogim drugim mjestima u Europi, zapljusnula nas je jeka bolnih jauka tolikih osoba. Muškarci, žene i djeca viču k nama iz ponorâ strahote koju su upoznali. Kako bismo mogli ne obazreti se na njihov krik? Nitko ne smije zaboraviti ili ignorirati, nitko umanjiti doseg onoga što se dogodilo.
2. Želimo se sjećati. Želimo se, međutim, sjećati zbog jednog cilja: da zajamčimo kako zlo više nikada neće prevladati, kao što se to dogodilo milijunima nedužnih žrtava nacizma.
Kako čovjek može osjećati takav prezir prema čovjeku? Jer je došao do točke preziranja Boga. Samo ideologija bez Boga mogla je programirati istrebljenje cijeloga naroda.
Počast koju je izraelska država dala u Yad Vashemu “pravednicima među narodima” koji su junački spašavali Židove, ponekad sve do žrtve vlastitoga života, dokaz je da ni u najmračnijem trenutku sva svjetla nisu ugašena. Zbog toga psalmi i cijela Biblija, premda svjesni čovjekove sposobnosti da čini zlo, proglašavaju da zlo neće imati posljednju riječ. Iz ponora patnje i boli vjernikovo srce viče: “U tebe se, Jahve, pouzdajem; kažem: #!Ti si Bog moj#!” (Ps 31,14).
3. Židovi i kršćani dionici su neizmjerne duhovne baštine koja proizlazi iz Božje samoobjave. Naša vjerska naučavanja i naša duhovna iskustva zahtijevaju od nas da dobrim pobijedimo zlo. Sjećamo se, ali to nije želja za osvetom niti poticaj na mržnju. Za nas sjetiti se znači moliti i zauzimati se za mir i pravednost. Samo svijet u miru, s pravednošću za sve, može izbjeći ponavljanje pogrešaka i strašnih zločina prošlosti.
Kao rimski biskup i nasljednik apostola Petra, jamčim židovskom narodu da je Katolička Crkva potaknuta evanđeoskim zakonom istine i ljubavi, a ne političkim razlozima, duboko ožalošćena zbog mržnje, progona i očitovanja kršćana protiv Židova bilo kada i bilo gdje. Crkva odbija svaki oblik rasizma kao nijekanje Stvoriteljeve slike utisnute u svako ljudsko biće (usp. Iv 1,26).
4. Na ovome mjestu svečane uspomene, žarko molim da naša bol zbog tragedije koju je podnio židovski narod u 20. stoljeću vodi novom odnosu između kršćana i židova. Izgradimo novu budućnost u kojoj više neće biti protužidovskih osjećaja među kršćanima ili protukršćanskih osjećaja među židovima nego, naprotiv, uzajamno poštovanje koje se zahtijeva od onih koji se klanjaju jedinome Stvoritelju i Gospodinu a Abrahama smatraju zajedničkim ocem u vjeri (usp. Sjećamo se: u razmišljanju o Šoahu, V).
Svijet treba svratiti pozornost na opomenu koja proizlazi iz žrtava holokausta i svjedočanstva preživjelih. Ovdje u Yad Vashemu uspomena je živa i plamti u našoj duši. Ona nad potiče klicati: “Čujem šaputanje mnogih, užas odasvud: sastaju se protiv mene i smišljaju kako da mi život oduzmu. Ali ja se, Jahve, u tebe uzdam; govorim: #!Ti si Bog moj#!” (Ps 31,13-15).
1