1. “Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8).
Predraga braćo i sestre, na pragu Trećeg tisućljeća Gospodin osobito snažno ponavlja cijeloj Crkvi iste riječi koje je jednog dana, prije Uzašašća, rekao apostolima; riječi koje u sebi sadrže bit kršćanskog poziva. Tko je zapravo kršćanin? Čovjek “zahvaćen” Kristom (Fil 3,12) i zato željan učiniti Krista poznatim i ljubljenim posvuda, “sve do kraja zemlje”. Vjera nas potiče da budemo misionari, njegovi svjedoci. Ako se to ne dogodi, znači da je riječ o još nepotpunoj, djelomičnoj i nedozreloj vjeri.
Prilikom Svjetskog misijskog dana opominjem, stoga, svakoga od vas da dopusti da bude osobno tražen od Gospodina, pred apostolskim izazovima našega doba.

2. “Poslanje je pitanje vjere i točan pokazatelj naše vjere u Krista i u njegovu ljubav prema nama” (Redemptoris missio, 11). Vjera i poslanje idu usporedo: što je vjera snažnija i dublja, javlja se veća potreba da je se prenosi, podijeli, posvjedoči. Ako je, naprotiv, oslabljena i misijski zanos slabi te snaga svjedočenja biva slabija. I tako je uvijek bilo u povijesti Crkve: gubitak životnosti u misionarskom poslanju bio je uvijek znak krize vjere. Zar se to možda ne događa zbog pomanjkanja dubokog uvjerenja da se “vjera snaži dok se daje” (ondje, 2), da se upravo navješćujući i svjedočeći Krista može ponovno postići zanos i nanovo otkriti hod za evanđeoskiji život? Možemo reći da je poslanje najsigurniji “protuotrov” za krizu vjere. Po misionarskoj zauzetosti svaki elan naroda Božjega jača vlastitu identičnost, shvaćajući temeljito da ne možemo biti pravi kršćani ako nismo svjedoci.

3. Utjelovljen u Crkvu po krštenju, svaki je kršćanin pozvan biti misionarom i svjedokom. To je izričito Gospodinovo poslanje. A Duh Sveti šalje svakog krštenika naviještati i svjedočiti Krista svim narodima: dužnost je stoga povlastica, jer je poziv na suradnju s Bogom za spas svakoga i cijeloga čovječanstva. Zapravo nam je “dana ova milost: naviještati poganima neistraživa bogatstva Kristova” (Ef 3,8).
I kako je Duh preobrazio jezgru prvih učenika u hrabre Gospodinove apostole i prosvijetljene navjestitelje njegove riječi, tako on i dalje pripravlja svjedoke Evanđelja u naše doba.

4. Svjetski misijski dan napominje svima tu dužnost i tu “milost”, naviještati ljudima “ne čisto ljudska mudrost, ne nekakvo umijeće ugodna življenja” (Redemptoris missio, 11), nego radosno iskustvo “žive prisutnosti” koja treba prosijavati u svakom kršteniku budeći u drugima – kao što je istaknuo moj časni prethodnik Pavao VI. – “Neodoljiva pitanja: Zašto su takvi? Zašto tako žive?” (Evangelii nuntiandi, 21). Poslanje je, stoga, i “svjedočenje i ižarivanje” (Redemptoris missio, 26). Budemo li zaista poslušni djelovanju Duha, uspjet ćemo proizvesti i ižarivati otajstvo ljubavi koja je nastanjena u nama (usp. Iv 14,23). Njezini smo svjedoci. Svjedoci jasne i cjelovite vjere, djelatne, strpljive i dobrohotne ljubavi (usp. 1 Kor 13,4), služenja za tolika siromaštva suvremenog čovjeka. Svjedoci nade koja ne vara i dubokog zajedništva koje, ukratko, svjedoči o svetosti, “ljudi blaženstava”, pozvani postati savršenima kao što je savršen i Otac nebeski (usp. Mt 5,48). To je identitet kršćanina-svjedoka, “slika”, “znak” i “živo ižarivanje” Isusa.
Tako zauzetom narodu Božjem, neae uzmanjkati brojna misijska zvanja: mladi sposobni izgubiti vlastiti život za Krista (usp. Mk 8,35) u privlačnom doživljaju poslanja narodima. Toliko mi se puta, u tijeku apostolskih putovanja, dogodilo da vidim kako se njive bjelasaju za žetvu (usp. Iv 4,35), i čujem se govoriti da nema poslenika, svećenika, brade, sestara, osoba koje se posvećuju Evanđelju! Svjetski misijski dan ima značenje ako potiče u župama i kršćanskim obiteljima molitvu za misijska zvanja i stvara prikladnu sredinu za njihovo dozrijevanje.

5. Identitet kršćanina-svjedoka neizbrisivo je obilježen prisutnošću križa. Bez njega nema pravog svjedočanstva. Križ je zapravo neporeciv uvjet za sve one koji čvrsto odlučuju slijediti Gospodina: “Hoae li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk, 9,23). Svi svjedoci Božji i Kristovi, počevši od apostola, znaju za progone zbog njega: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Iv 15,20). To je nasljeđe koje je Isus ostavio svojima i koje svatko mora prihvatiti i utjeloviti u vlastiti život. Golgota je obvezatan prijelaz za uskrsnuće.
“Križ” je, zapravo, nasljedovanje Krista u vjernom svjedočenju te strpljivom i ustrajnom svakodnevnom radu. “Križ” je hodanje protiv struje, usmjeravajući vlastite izbore prema Božjim zapovijedima, unatoč nerazumijevanjima, neomiljenosti, potiskivanju na rub; “križ” je čisto proročko odreknuće od nepravde, vrijeđanja sloboda, kršenja prava; ono je dužnost življenja tamo gdje je Crkva najviše napadana, sprečavana, proganjana. Kako se tu ne sjetiti one naše braće i sestara i cijelih zajednica koja u tolikim dijelovima svijeta pružaju sjajno svjedočanstvo kršćanskog života potpuno darovanog Kristu i Crkvi, unatoč neprijateljstvima i progonima izvana? Svake se godine bilježi herojsko svjedočanstvo novih “mučenika”, koji prolijevaju svoju krv da bi ostali vjerni Gospodinu. Crkva se klanja pred njihovom žrtvom i molitvom i bratskom ljubavlju skuplja se oko vjernika koji trpe nasilje, pozivajući ih da ne izgube dušu, da se boje. Krist je s vama predraga i preljubljena braćo!

6. U misionarskom poticanju važnu ulogu imaju Papinska misijska djela, čija je zadaća odgajati mjesne Crkve i vjernike u misionarskom shvaćanju vjere. Njihova je uloga veoma važna za rast biskupija i župa te kršćanskih obitelji.
Krštenike Krist danas pita: “Jeste li mi svjedoci?”. I svatko je pozvan da se iskreno upita: “Pružam li svijetu svjedočanstvo koje Gospodin od mene traži? Živim li snažnu, smirenu, radosnu vjeru ili dajem sliku kršćanskog života malaksalog i izobličenog od kompromisa i udobnog prilagođavanja?”
U pravi čas Papinska se misijska djela namjeravaju staviti u službu misionarskog svjedočenja nastojeći, u buđenju zanimanja, oko prvenstva svetosti. Kako sam napisao u “Redemptoris missio”, “pravi misionar je svetac… svaki misionar je izvorno takav, samo ako kroči putem svetosti… treba pobuditi novi žar svetosti među misionarima i cijeloj kršćanskoj zajednici, osobito među onima koji su misionarima najbliži suradnici” (br. 90).

7. Koliko će biti djelotvornije to buđenje zanimanja, toliko će više vjernička obitelj primiti pred svijetom izgled i ulogu istinske zajednice svjedoka za poslanje “ad gentes”, i svaki će vjernik moći preuzeti obnovljenu svijest dužnosti koja mu nalaže otvoriti srce onima koji u misijama često žive u dramatičnim prilikama materijalne i duhovne oskudice. Iz te će svijesti sigurno proizaći obveza preuzeti na sebe potrebe najsiromašnije braće. Tako će se razvijati misionarska svijest otvorena općenitosti Crkve. Iz toga će proizaći aktivno sudjelovanje u naporu nove evangelizacije, koja označuje ove godine neposredne priprave na Veliki jubilej 2000.
“Na pragu Trećeg tisućljeća od Otkupljenja, Bog pripravlja veliko kršćansko proljeće, kojemu se već nazire početak” (Redemptoris missio, 86). S tom sigurnošću ponavljam poziv na “dublje proživljavanje Kristova otajstva, surađujući sa zahvalnošću u djelu spasenja” (ondje, 92). U zazivanju zaštite Marije, Zvijezde evangelizacije, osobito na misionare i misionarke, kao i na one koji na različite načine troše svoje sile u služenju misijama, srdačno podjeljujem svakome apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 28. svibnja 1996.
Ivan Pavao II.