Popratna riječ predsjednika Njemačke biskupske konferencije

Dana 8. svibnja 1945. u Europi je završio Drugi svjetski rat kojega je 1939. izazvala nacionalsocijalistička Njemačka. Palo je više od 50 milijuna žrtava. Na zapadu kontinenta radilo se o ratu podčinjavanja, a na istoku – prije svega u Poljskoj i prema narodima Sovjetskog Saveza – vodio se rat porobljavanja i uništenja. U sjeni borbenih djelovanja, nacionalsocijalisti su počinili zločin protiv čovječnosti – šoa: ubijeno je šest milijuna Židova. Također je i stotine tisuća Sinta i Roma izgubilo živote u sistematičnom genocidu „Trećeg Reicha“. Kada je rat konačno završio i kada je slomljena tiranija nacionalsocijalista, nebrojeni gradovi su pretvoreni u prah i pepeo, prije svega na istoku kontinenta i u Njemačkoj.

Dok se cijela Europa već desetljećima sjećala 8. svibnja 1945. kao dana sreće i radosti, mi u Njemačkoj dugo smo se teška srca nosili s tim datumom. Bio je to dan kapitulacije, poraza i padao je u vrijeme kada su Nijemci, kao nikada do tada, osjetili posljedice rata kojeg su sami prouzrokovali: kao okupaciju, glad, ali prije svega kao protjerivanje i izbjeglištvo iz istočnih područja Reicha. Ipak, s povećanjem vremenskog odmaka od događaja, Nijemci su sve dublje spoznavali da je 8. svibnja i za nas prije svega dan oslobođenja: oslobođenja od okova rata, nacionalsocijalističkog ugnjetavanja i masovnih ubojstava.

Desetljećima nakon Svjetskog rata Europa nije išla pravolinijskim putom. Istok i Zapad su dugo vremena bili neprijateljski okrenuti jedan prema drugome i razdvojeni „željeznom zavjesom“. Integracija Zapadne Europe koja je prerasla u Europsku Uniju, pomirenje između Njemačke i njezinih zapadnih susjeda te relaksirajuća politika prema Istoku, osobito pomirenje s Poljskom, doveli su do toga da je povjerenje raslo te da konflikti nisu prelazili u ratno nasilje. To su bile pretpostavke za obrat iz kojeg je 1980-ih godina nastala nova Europa.

Kršćanstvo je veoma pridonijelo uspjehu ovih procesa. Crkveni službenici kao i mnoge organizacije i grupe, vođene kršćanskim duhom, pridonijeli su pomirenju među narodima, borbi protiv predrasuda i stereotipa te su vodili ljude preko blokovskih granica „hladnoga rata“. Unatoč izloženosti znatnim represijama, Crkve na istoku Europe branile su vrednote mira, pravednosti i nenasilja te su tako pridonijele promjeni.

Danas, 75 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, imamo razloga za zahvalnost. Osobitu zahvalnost dugujemo onima koji su pomogli u slamanju moći nacionalsocijalizma, ali i svima onima koji su u sljedećim desetljećima bili angažirani oko mira i razumijevanja među narodima, oko pomirenja i prava demokracije i dostojanstvenih životnih odnosa. Zahvalno sjećanje ujedno je povezano s nalogom da tu baštinu nosimo u budućnost. Čini se da Europa trenutno nije baš u dobrom stanju. Stari zloduh podjele, nacionalizma, „nacionalističkog“ mišljenja i autoritarne vladavine budi se na mnogim mjestima, također u Njemačkoj; čak je u pojedinim državama postao dominirajućom snagom. Tko je učio iz krvave povijesti, mora se odlučno suprotstaviti tim tendencijama. I Crkva, koja je obvezana evanđeljem pravednosti i mira, pozvana je na to suprotstavljanje bez ikakvih okolišanja.

Pritom znamo da ni mi kao Crkva nismo pošteđeni učenja iz prošlosti. Tako su u proteklim desetljećima vođene mnoge diskusije o ponašanju Crkava i posebno njezinih velikodostojnika za vrijeme nacionalsocijalizma. Mnogo onoga što izaziva zahvalnost i danas nas potiče, ali mnogo je i onoga što nas posramljuje. Koliko god bolna bila ta iskustva, toliko su ona potrebna za obnovu Crkve. Jer istinitost neodrecivo pripada putu kršćana.

Dok su, u međuvremenu, mnogi aspekti ove teme kod nas dobro osvijetljeni, posljednjih godina nameće se pitanje ponašanja njemačkih biskupa u Drugom svjetskom ratu. Naša se Biskupska konferencija odlučila na te kritičke upite odgovoriti ovim pismom u povodu 75 godina od kraja Drugog svjetskog rata. U pripremi su sudjelovali njemačka komisija Justitia et Pax, Komisija za povijest i više komisija Njemačke biskupske konferencije. Mi njemački biskupi znamo da nam ne pristaje uloga sudaca o našim prethodnicima. Nijedna generacija nije oslobođena vremenski uvjetovanog suda i predrasuda. Unatoč tomu, nasljednici moraju zauzeti stav prema prošlosti kako bi iz nje učili za sadašnjost i budućnost.

Bonn/ Limburg, 29. travnja 2020.

Biskup dr. Georg Bätzing

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije

Sadašnjost sjećanja

I 75 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, koji je pokrenula nacionalsocijalistička Njemačka, još uvijek se suočavamo s različitim posljedicama toga rata za našu zemlju, za Europu i za svijet. Rat i njegove žrtve, gubici i oskudice, krivice i sram obilježili su mnoge obitelji kroz generacije. Njemački biskupi također su doživjeli i doživljavaju ta iskustva. Oni su se stoga od 1945. više puta iznova kritički razračunavali s nacionalsocijalizmom i njegovim posljedicama. Ta je refleksija često bila bolna, jer je pored poštivanja žrtava morala tematizirati i krivnju i zakazivanje.

Dana 8. svibnja 1945. završio je Drugi svjetski rat u Europi. Za veliku većinu Nijemaca značilo je to kapitulaciju i poraz. Završetak rata bio je povezan s osjećajima poniženja i straha od nadolazećega. Taj dan je također označavao stid i krivnju, ali i olakšanje, jer je ratu i nacionalsocijalizmu došao kraj. Za mnoge je konac rata bio povezan s bolnim iskustvom protjerivanja i gubitkom vlastite domovine. Tek je tijekom smjene generacijâ i pomirenjem s našim susjedima dan 8. svibnja u većini društva prihvaćen kao Dan oslobođenja. Taj proces je u otvorenom društvu Savezne Republike bio obilježen mnogim konfliktima u kojima se borilo oko seberazumijevanja društva.

DDR je u svom ophođenju s krajem rata išla drukčijim putem nego Savezna Republika Njemačka, tako što je sjećanje iskoristila u političke svrhe povezivanjem sa Sovjetskim Savezom. Vodstvo SED-a (Partija socijalističkog jedinstva Njemačke, prim. prev.) stavilo se na stranu sovjetskih pobjednika što ih je sprječavalo da se kritički razračunaju s ambivalentnostima i lomovima vlastitih iskustava. To je više otežalo nego pomoglo iskrenom pomirenju Nijemaca sa susjedima i međusobno.

U mijeni sjećanja do danas se ogleda političko-kulturna transformacija Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Njemačka kultura sjećanja je višestruko označena sviješću da 8. svibnja treba staviti i promatrati u europskom kontekstu, uzimajući u obzir razvoj nakon 1945. Tom razvoju pripada to da su se Nijemci pomirili sami sa sobom, sa svojom krivnjom opterećenom prošlošću kao i sa susjedima. Spremnost naših susjeda na pomirenje trajni je poklon za koji smo ponizno zahvalni. Kritičko suočavanje s vlastitom prošlošću danas pripada seberazumijevanju Savezne Republike Njemačke. Promjena sjećanja na 8. svibnja 1945. izraz je toga procesa. Stoga uopće nije slučajno da oni koji žele bitno drukčije društvo i Republiku ovaj široki konsenzus fundamentalno dovode u pitanje.

Sa zabrinutošću promatramo da i izvan Njemačke – osobito u istočnoj polovici Europe – sjećanje na Drugi svjetski rat često vodi nedostojnim sporenjima. Korijeni toga leže u neprestanim povrjeđivanjima Drugoga svjetskog rata, ali i u iskustvu nepravde i nasilja u vremenu komunizma. Ne mogu svi odoljeti očitom iskušenju da prozirnim pojednostavljivanjem ne zloupotrijebe društvenu osjetljivost u političke svrhe. Nema nikakve sumnje, da navedemo samo jedan primjer, da su narodi Sovjetskog Saveza dali ogromnu žrtvu za pobjedu nad nacionalsocijalizmom. No, jednako tako istini Drugog svjetskog rata pripada i činjenica da je Sovjetski Savez podržao njemački napad na Poljsku paktom Hitler–Staljin te tako i sam sudjelovao u razbijanju Poljske. Uz to, pobjeda nad nacionalsocijalizmom u Istočnoj Europi išla je ruku pod ruku s uvođenjem decenijama duge komunističke nasilne vladavine. I ova se sjećanja posadašnjuju na godišnjicu 8. svibnja 1945. godine. Europskoj kući, da bismo u njoj mogli zajednički u miru živjeti, potrebna je kultura dijaloga i respekt prema patnji ljudi. Registri suosjećanja, žalosti i zabrinutosti trebali bi nas jače odrediti negoli oštri i reski tonovi međusobnih optužbi.

Upravo u smislu te zabrinutosti uzeli smo u povodu ove godišnjice za cilj pozabaviti se ponašanjem naših prethodnika u biskupskoj službi za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U ovom suočavanju, nipošto naposljetku, ojačani smo pritužbama da su katolički biskupi u Njemačkoj katoličke vojnike ostavljali same u njihovom konfliktu savjesti i – štoviše – da su sudjelovali u ratu. Zapravo, uvid u povijesne materijale daje nam mnogo povoda za kritička pitanja. Stoga je naše nastojanje da taj period povijesti kritički sagledamo i imenujemo promašaje. Naš je stav pritom određen respektom prema žrtvama kao i trudom da spoznamo razloge djelovanja naših prethodnika te da iz toga izvučemo pouke za vlastito djelovanje. Osnaženi smo svjedočanstvom svetoga pape Ivana Pavla II. koji je Crkvu svojim priznanjem krivice u jubilarnoj 2000. godini pozvao na obnovu i čišćenje pamćenja.

Ponašanje katoličkih biskupa u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata

Napadom na Poljsku u rujnu 1939. nacionalsocijalistička Njemačka je započela svoj svjetonazorski zatornički rat. Na početku nebrojenih zločina tijekom Drugog svjetskog rata stajale su deportacije i ubojstva poljske inteligencije, među njima u velikom broju i katoličkih svećenika i redovnika. Gotovo dva milijuna Poljakinja i Poljaka odvezeni su na prisilni rad u njemačke pogone – kao i u mnoge ustanove Katoličke Crkve u Njemačkoj. Napadom na Sovjetski Savez 1941. na koncu je započela eksterminatorska faza holokausta. Auschwitz, Treblinka, Varšava i mnoga druga mjesta postala su sinonimi za zatorničko nasilje nacionalsocijalističke ideologije, pogotovo za genocid nad Židovima, Sintima i Romima.

Usprkos svoj unutarnjoj distanci prema nacionalsocijalizmu i katkad čak otvorenom suprotstavljanju, Katolička Crkva u Njemačkoj bila je dio ratnog društva. Tu činjenicu nimalo nije promijenila čak ni rastuća represija nad kršćanstvom, zatirački rat kao ni porast njemačkih žrtava nakon obrata ratnog događanja i bombardiranja Njemačke. Usprkos masivnom potiskivanju Crkve od strane države i NSDAP-a (Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, prim. prev.), kao i u Prvom svjetskom ratu, do konca je ostala neslomljiva patriotska spremnost da se mobiliziraju materijalni, personalni i duhovni resursi Crkve u vođenju rata. Na stotine vojnih kapelana, divizijskih, bolničkih ili zatvorskih kapelana, bili su dušobrižnički angažirani u borbenim područjima Wehrmachta. Svećenici, bogoslovi i redovnici bili su uključeni unutar vojne obveze kao sanitetlije. Više tisuća samostana i župnih kuća služili su kao vojne bolnice, deseci tisuća časnih sestara ispunjavale su svoju „domovinsku dužnost“, ponajviše u bolnicama. Nebrojeni slučajevi dušobrižničke i ljudske brige, ali i nečasno zakazivanje bili su dio ratne svakodnevice, kako na fronti tako i na „domovinskoj fronti“. Posebno problematičnu i negativnu ulogu odigrao je vojni biskup Franz Justus Rarkowski. Iako nije pripadao Biskupskoj konferenciji, kao njemačko-nacionalni autsajder u Crkvi, on je tražio da mobilizira religiozne i duhovne snage vojnika posve u duhu vodstva Wehrmachta.

Napadom njemačkih trupa na Poljsku, koji je bio protivan međunarodnom pravu, biskupi su se našli pred pitanjem kako se odnositi prema tom ratu. Nakon iskustva Prvog svjetskog rata u njihovim propovijedima i pastirskim pismima primjetna je suzdržanost. Ali potpuno u duhu crkvene tradicije i njezinog pogleda na rat oni su pozivali vojnike i vjernike na vjernost, poslušnost i ispunjavanje dužnosti, na dokazivanje, pokoru i smisao žrtve. U pojedinim izjavama do izražaja su dolazili skroz različiti tonovi, iako je to uvijek bila ista melodija. Jedino berlinski biskup Konrad von Preysing suzdržavao se od gore navedenih poziva, govorio je o „opasnostima vremena“ i ukazivao je na putove kako se odnositi prema ugrožavajućoj stvarnosti umiranja.

Nakon iskustava između 1914. i 1918. biskupi doduše nisu izričito legitimirali „pravednim“ ovaj rat koji je dolazio iz Njemačke. Ali mučne žrtve koje su se morale prinijeti, i što dalje to još više oplakivati, bile su, kao i ranije iz nacionalnih, „domovinskih“ razloga prihvaćane. Nakon pobjede nad Francuskom 1940. zvonila su sva zvona u Reichu. Napadom na Sovjetski Savez nadovezalo se i poimanje o „križarskom ratu“ protiv „bezbožnog boljševizma“, što je dodatno religiozno opteretilo ratna događanja. Biskupi nisu, doduše, dijelili rasno-ideološko obrazloženje rata nacionalsocijalista, ali su njihove riječi i slike zasigurno osnaživale vojnike i ratni režim pridodajući ratu dodatni smisao.

Pod dojmom mnogobrojnih zločina na fronti, na zaposjednutim područjima i u Reichu, promijenila se perspektiva biskupskih izjava. Najzad, eufemističko shvaćanje rata kao ispravne i časne borbe s protivnikom očigledno se povlačilo pred užasom ogromnog stradanja i umiranja vojnika. Poljuljano je to shvaćanje i bombardiranjem domaćeg civilnog stanovništva. Nasuprot tome, patnje drugih posve nedovoljno su upadale u oči.

Ne samo u rujnu 1939. nego i nakon toga izostao je otvoreni protest njemačkih biskupa protiv nacionalsocijalističkog zatorničkog rata. Tradicionalno crkveno viđenje rata i nacionalne svijesti protivili su se iskrslim sumnjama. Ni protiv užasnih zločina prema „rasno“ diskriminiranim i progonjenim drugima, posebno prema Židovima, u Crkvi u Njemačkoj jedva da se digao ijedan glas. Bila su potrebna ubojstva pacijenata i „napad na samostane“ kao poticaj da bi se pojedini biskupi s uobičajene prakse pismenih žalbi odvažili prijeći na otvoreno protivljenje. Najpoznatija je bila oštra kritika münsterskoga biskupa grofa Clemensa Augusta von Galena protiv zločina eutanazije. Tek je 19. kolovoza 1943. Biskupskoj konferenciji uspjelo da uputi zajedničko pastirsko pismo („O Deset zapovijedi kao životnom zakonu narodâ“) u kojem se tražila obveza da se svaka državna vlast pridržava božanskog prava, zaštite braka i obitelji, obvezujuće poslušnosti savjesti, bezuvjetnog prava na život i zaštitu vlasništva. To međutim ništa nije promijenilo u tome da vojnici uvelike ne budu pozivani na vjerno ispunjavanje dužnosti. Oni vojnici kojima je iskustvo rata s neobuzdanim nasiljem pojačavalo egzistencijalno pitanje o smislu i o Bogu, ostavljeni su da idu sami. Oni koji su razmišljali da dezertiraju ili oni koji su doista dezertirali nisu nalazili nikakvu zaštitu u izjavama biskupa. U svojim sukobima sa savješću bili su prepuštani sami sebi.

Biskupi naposljetku nisu pronalazili nikakav izlaz iz napetosti između poimanja patriotske obveze u ratu, legitimiteta državnog vrhovništva i iz toga proizašle poslušnosti te očitih zločina. Kršćanska mjerila klasifikacije rata očito više nisu vrijedila. Tako je pogled na pitanja vlastitih vojnika i na patnje drugih ostao zapriječen. Izjave biskupa, uza sve nijanse dotičnih dužnosnika, podbacile su u pitanju realnosti zločinačkog nasilja. Bile su (iluzorno) usmjerene na promjenu ponašanja političkog vodstva, na obdržavanje pravnih odredbi kao i na kreposno ispunjavanje dužnosti podanika, u nekom smislu dakle na „ispravan život u pogrešnom“ (Adorno). Time se nije smjelo opravdavati đavolsku upletenost u zločine i nevolje proizašle iz njih. Štoviše, time što nisu rekli nijedno jednoznačno „ne“ ratu, nego je većina njih jačala volju za ustrajavanjem u njemu, biskupi su postali sukrivci rata.

Pristupi k razumijevanju

Koliko god nam ga bilo teško razumjeti i koliko god nam se činilo krivim držanje naših predšasnika u biskupstvu, to nas ne oslobađa napora povijesnog razumijevanja. Samo tako ćemo izbjeći napasti da nas ondašnja događanja ne dotaknu dovoljno blizu. I nipošto na zadnjem mjestu, žrtvama smo dužni baviti se pitanjem kako se takvo držanje moglo razviti i gdje je nalazilo svoje utemeljenje.

Željeli bismo stoga u onom što slijedi ukazati na neke faktore koji su prožimali cjelokupnu Crkvu i na poseban način Biskupsku konferenciju. Oni pomažu da odnos prema ratu razumijemo a da ga ne opravdavamo. Posebno značenje pojedinih faktora za pojedine biskupe stoga može biti različito. I ovdje vrijedi izbjeći prebrza poopćavanja.

Nama danas izgleda gotovo pa neshvatljivo da su shvaćanja biskupa bila jako određena poimanjima poretka koja svoja ishodišta imaju u antičkoj filozofiji i teologiji a koja je formirao i istumačio svijet srednjega vijeka. Uzimajući također u obzir Poslanicu Rimljanima apostola Pavla (13,1-7) i Prvu poslanicu apostola Petra (2,13s), Crkva je državno uređenje i vlast držala kao od Boga dane. To nije isključivalo kritiku odgovornih. No, sami poredak nije dovođen u pitanje, jer bi protivljenje državnom poretku ujedno značilo i protivljenje božanskoj volji. Ovaj tradicionalni oblik legitimacije vlasti dovodio je do toga da se u okolnostima moderne stvori veća blizina s monarhističkim i autoritarnim državnim formama negoli s liberalno-demokratskim, budući da je ostvarivanje ljudskih prava kao cilj i osnova legitimacije svake državne vlasti tek polagano počelo određivati crkveno mišljenje. Tako su njemačku državu, i nakon što je u njoj vlast preuzela nacionalsocijalistička stranka, čiji su svjetonazor biskupi jasno odbacili, i dalje smatrali državom koja čuva poredak i koju vrijedi poštivati i štititi. U okolnostima nacionalsocijalističke nepravedne države to je Crkvu vodilo ambivalentnom i djelomice problematičnom pozicioniranju.

U pogledu na rat u igru je ušao još jedan daljnji tradicijski nauk, učenje o „pravednom ratu“. Ovaj nauk koji se oslanja na Cicerona, Augustina i Tomu Akvinskog, i koji je imao i ima veliki utjecaj na razvoj međunarodnog prava, protivno svojoj intenciji ograničavanja nasilja pridonio je da u moderno doba postane sredstvom opravdavanje nasilja i navikavanja na nasilna sredstva. Iako je u sazrelom političkom ophođenju s ovim naukom nakon iskustva Prvog svjetskog osjetno porasla sumnja u njega, taj nauk je ipak pridonio da velika većina kršćanki i kršćana, u prvoj polovici 20. stoljeća, načelno nisu propitivali rat kao formu političkog razračunavanja.

Tradicionalno kršćansko poimanje državnog poretka i rata ugradilo se u široko društveno prihvaćanje samorazumljive prisutnosti militarizma u svakodnevici. Militarizacija društva Njemačkog Carstva kao i njegovo oblikovanje kroz nasilno i vojno iskustvo Prvog svjetskog rata i dalje su bili djelatni. Soldatsko je i dalje bilo društveno priznato i prisutno. I u građanskom području, bilo u omladinskim organizacijama bilo u političkim strankama Weimarske republike, postojale su militarne strukture, militarni jezik i oblici ponašanja. Poimanje braka, discipline i poslušnosti, koji su bili povezani s vojništvom mnogo su se cijenili. U prisezi kojom se svaki vojnik morao zaklinjati i koja se od 1934. polagala Adolfu Hitleru, to je poimanje postalo obvezujućom formom za mnoge vojnike. Oni koji su za vrijeme rata odbijali položiti prisegu i vojnu obavezu morali su računati na brutalne progone i drakonske kazne. Postojala je neznatno mala spremnost da se u javnosti preispita djelovanje i dužnosti vojnika. Pokreti za mir koji su se začinjali, kao npr. Mirovni savez njemačkih katolika (Friedensbund der Deutschen Katholiken), ostali su društveno i crkveno rubna pojava.

Katolička Crkva u Njemačkoj imala je iza sebe dug put dok nakon Kulturkampfa u carstvu nije stigla u naciju [Kulturkampf – naziv za antikatoličku borbu Njemačkoga Carstva, prim. prev.]. Iskustvo Kulturkapmfa i potreba da se vidljivo pokaže nacionalna lojalnost, nastavili su djelovati u vremenu nacionalsocijalizma. Upravo za vrijeme rata bila je potpuno samorazumljiva patriotska dužnost da se bude uza svoju domovinu. Potrebe i prava drugih nacija pri tom su se gubile iz vida. U Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj i među njezinim biskupima bio je odbačen Versajski ugovor kojim se jedina krivica za izbijanje Prvoga svjetskoga rata pripisivala Njemačkoj i doživljavalo ga se poniženjem. Masivne obveze koje je taj ugovor dodijelio državi, mnogi katolici (i biskupi) smatrali su nepravednim i potrebitim revizije. Određujuća nacionalna svijest i doživljaj su pritom došli do izražaja. Kulminiralo je u odobravanju ulaska nacističke vojske u Pariz (1940.).

Pored nacionalne svijesti, sučeljavanje s komunizmom, odnosno, borba s boljševizmom je ponudila najveću mogućnost priključenja nacionalsocijalističkim idejama. Komunizam je na poseban način utjelovljivao probleme koji su se pojavili s modernom. Štoviše, crkveno odbijanje konkurentnog i prema religiji neprijateljskog društvenog sistema pronašlo je svoju potvrdu u Staljinovoj sustavnoj politici progona Crkve i religijskih zajednica u Sovjetskom Savezu. Svjetonazorska suprotnost kroz to je se krvavo manifestirala. Borba protiv boljševizma zadobila je posebno značenje u NS-propagandi nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez 1941. godine. Osim na rasnoj ideologiji zasnovana NS-propaganda, borba protiv boljševizma je posjedovala i ogroman potencijal podrške. Pri toj podršci borbi protiv boljševizma konkretne stvarnosti zatorničkoga rata zacijelo su pale u sjenu.

Crkvena situacija nakon davanja garancije za dušobrižničku službu konkordatom iz 1933. pokazivala se za Crkvu sve više prekarnom. NS-režim je uz pomoć konkordata nastojao Crkvu istisnuti iz javnosti i zatvoriti je u prostor sakristije. Dok su nacionalsocijalisti njegovali taktičan odnos prema pravu i ugovorima, koji se kretao između instrumentalizacije i kršenja prava, biskupi su se i dalje držali njima obvezani. S povećanjem represije protiv Crkve, naročito u ratu, sa zatvaranjem svećenika, redovnika i laika, sve su uočljivije postajale granice te defenzivne strategije.

Biskupska konferencija, sastavljena od pruskih, bavarskih i od 1938. austrijskih biskupa, osobito zbog svoje unutarnje organizacije, bila je nedorasla izazovima nacionalsocijalizma i naročito od njega nastalom rasno ideološkom zatorničkom ratu. Pokazala se institucionalno preslabom da bi došla do uvjerljive zajedničke linije djelovanja. Samo jednoglasni zaključci imali bi obvezujući učinak, iako pravno nisu obvezujući za sve biskupe što je dodatno smanjivalo prostor djelovanja. Divergentna poimanja o tome treba li i do koje mjere tradirano shvaćanje poretka i shvaćanje biskupske službe prevoditi u službu čuvara društvenoga poretka, bili su u napetosti naspram nužnog nastojanja oko unutarnjeg jedinstva. To što je predsjednik Biskupske konferencije kardinal Adolf Bertram, usprkos sve dramatičnijim iskustvima, blokirao promjenu kursa i pristao na nastavak politike ulaganja žalbi [Eingabenpolitik], lišilo je Biskupsku konferenciju djelotvornosti upravo u trenutku kada je režim 1941. odlučio zatrti židovstvo. Biskupima je tek u kolovozu 1943., dvije godine nakon kontroverznih borbi, uspjelo uputiti već spomenuto pastirsko pismo s njihova posljednjeg zajedničkog zasjedanja: važno zauzimanje temeljnog stava kojim se zahtijevalo Deset Božjih zapovijedi kao životni zakon svih naroda a time i važenje ljudskih prava.

Učiti za budućnost

Kapitulacijom Njemačke 8. svibnja 1945. završio je Drugi svjetski rat u Europi. Dugo je trebalo da se u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj i među njezinim biskupima tematizira i samokritički razmotri vlastita umiješanost u Treći Reich i u Drugi svjetski rat. Načelno protivljenje nacionalsocijalističkom svjetonazoru, ukazivanje na mnoge mučenike koncentracijskih logora i drugih mjesta smaknuća, kao i obrana biskupa, za vlastiti njemački narod dugo su vremena vrijedili za dostatan odgovor na pitanje suodgovornosti i krivnje u ratu i u nacionalsocijalizmu. Danas sa žaljenjem i sramom gledamo na žrtve i na one čija su egzistencijalna pitanja naočigled zločina i rata ostala bez primjerena odgovora iz vjere. S višegodišnjim odmakom nam se posebno posramljujućim čini to što se na patnje i žrtve drugih dugo vremena nismo ni osvrnuli, a kamoli otvoreno o njima govorili.

Razmjena i putovi pomirenja s našim susjedima, posebice s Francuskom i Poljskom, pomogli su nam da ostavimo iza sebe suženi pogled obilježen izbjegavanjem, potiskivanjem i vlastitim bolom. Crkva u Njemačkoj uspjela je pronaći sebe tek nakon kritičkog, a nerijetko i napetog i bolnog sučeljavanja s iskustvima i patnjom drugih, osobito Židova. Pri tome smo doživjeli da su ti susreti pridonijeli i pridonose obnovi Crkve.

Ponašanje naših prethodnika u službi ima svoje korijene u upletenosti u nacionalni duh vremena te u crkvenim shvaćanjima odnosa Crkve i države, koja su se razvijala pod drukčijim povijesnim okolnostima i iz teološkoga uvida ne mogu zahtijevati opću valjanost. U godinama 1933.-1945. posve su nedovoljno ispitivane njihove granice i vremenska uvjetovanost te su zbog toga izazvali teško problematične uzroke. Bilo je potrebno zastrašujuće iskustvo moderne te kritičko egzegetsko i teološko propitivanje kako bi Crkva nanovo odredila odnos društva i religije i izoštrila ulogu Crkve u državi u smislu kritičkog suvremenika. Crkva se danas shvaća pozvanom i obvezanom da u svakoj državi i od svake vlade zahtijeva i sama doprinosi ostvarenju neotuđivih ljudskih prava koja izviru iz dostojanstva svih ljudi u njihovoj sličnosti s Bogom, prava koja su temelj socijalnog uređenja i svega što služi spasenju duše. Obnovljeni oblik vojnog i zatvorskog dušobrižništva dobar je primjer i svjedočenje za novu suradnju države i Crkve. Ponovno smo otkrili da poruka Evanđelja nije ograničena vlastitom državnom granicom te da solidarnost u kršćanskom smislu nije ograničena samo na vlastiti narod. Nadvladavanje svake patnje širom svijeta odgovara nasljedovanju Isusa.

Nipošto na zadnjem mjestu mogli bismo središnje uvide nauka o „pravednom ratu“ uskladiti s „pravednim mirom“, kako bi taj nauk što bolje ispunio svoju izvornu intenciju, tj. sprečavanje nasilja. Kao svoju zadaću razumijemo to da pridonosimo razvitku tih procesa učenja te da time produbljujemo crkveni mirotvorni nauk u svjetlu novih iskustava. Ova naša izjava, kojoj je u pripremi stajala izjava „Pravedni mir“ (2000.), bitno proizlazi iz tog shvaćanja.

Danas pak sa zahvalnošću zaključujemo da nas je spremnost na suočavanje s mučnim pitanjima i zahtjevnim problemima približila Kristu i dubljem razumijevanju Evanđelja. Posebno značenje pritom pripada memoria passionis, spomenu na patnju žrtava. U njima susrećemo Krista.

S njemačkog preveo: Darko Pejanović

Tekst objavljen na službenoj stranici Njemačke biskupske konferencije 29. travnja 2020. godine, a prijevod na hrvatski jezik na stranici Fratellanza umana.