Nekoliko osoba izreklo je anonimno nizozemskom listu De Groene svjedočanstva o navodnom seksualnom nasilju koje je učinio biskup, salezijanac, sada 74-godišnjak, dok su još bili maloljetni. Biskup Belo je dobro poznat u svojoj zemlji gdje se, tijekom indonezijske okupacije (1975.-1999.), borio za samoodređenje i za potpuno poštivanje ljudskih prava. To je bio razlog zbog kojeg je 1996. godine dobio prestižnu Nobelovu nagradu za mir.

Prema pisanju nizozemskih novina, prve optužbe protiv biskupa Bela pojavile su se godine 2002., u kojoj je Ivan Pavao II., u posljednjim godinama pontifikata, prihvatio njegovu ostavku na mjesto apostolskog upravitelja Dilija u Istočnom Timoru, „u skladu s kanonom 401. stavak 2. Zakonika kanonskog prava”, stavak koji je ukazivao da je do ostavke došlo zbog bolesti ili drugih ozbiljnih problema.

U siječnju 2003. Ximenes Belo napustio je Istočni Timor i preselio se u Portugal. U lipnju 2004. mijenja svoju dužnost i postaje “pomoćnik svećenika” u Maputu, Mozambik, gdje se također posvetio katehezama. Trenutačno ponovno boravi u Portugalu. Prema izjavama mons. Norberta Do Amarala, predsjednika Biskupske konferencije Timora, spomenuti umirovljeni biskup ima ograničenja kretanja za koja „mora tražiti dopuštenje od Vatikana“.

Ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice Matteo Bruni pojasnio je tu posljednju točku: „Kongregacija za nauk vjere prvi put se zainteresirala za slučaj 2019. U svjetlu primljenih optužbi o ponašanju biskupa, Kongregacija mu je u rujnu 2020. nametnula stegovna ograničenja. To je uključivalo ograničenja njegova kretanja i vršenja njegove službe, zabranu dobrovoljnog kontakta s maloljetnicima, intervjua i kontakata s Istočnim Timorom“. „U studenome 2021. te su mjere modificirane i dodatno ojačane. U oba navrata mjere je službeno prihvatio biskup“, dodao je Bruni.