Program je započeo u franjevačkom samostanu Male Braće gdje je o restauratorskim radovima govorila slikarica i restauratorica Ana Požar Piplica. Uvodnu riječ svima prisutnima je uputio fra Stipe Nosić koji je predstavio umjetnicu koja je radila na freskama. Naglasio je da su neki sumnjali da to ne vrijedi i da to nisu freske međutim nakon višegodišnjeg rada restauratice Piplice freske su zasjale jednim novim sjajem.

Restauratorica Piplica je ukratko progovorila o višegodišnjem radu na obnovi freski s početka 18.stoljeća u 18 luneta klaustra na kojima je prikazan život sv. Franje Asiškog. Radovi na freskama su započeli 2009. godine a 2018 su završeni zadnji radovi. Umjetnica je istaknula da je život sv. Franje jedna predivna priča koja je opisana od strane njegove braće. Slikari su imali iz njegovog života zanimljive scene koje su mogli prikazati. Sv. Franjo je čovjek koji je bio ispred svoga vremena te se bavio odnosom s Bogom, prirodom i životinjama pa i samom smrću koju naziva svojom sestricom. Na novootkrivenim oslicima prikazani su prizori iz mučeničkog života jednog od prvih franjevačkih svetaca, brata Elekta. Restauratorica je progovorila i o zaboravljenim tehnikama oslikavanja freski.

Za razgledavanje publici čitavu večer bio je otvoren znameniti Moćnik (riznica) katedrale s brojnim vrijednim relikvijarima, a uz to je iz bogate kolekcije umjetničkih djela koje se čuvaju u katedrali  odabrana jedna umjetnina koja je posebno predstavljena. Riječ je o Lokrumskoj Gospi, odnosno o renesansnoj slici Bogorodice s djetetom i anđelom koja je djelo firentinskoga slikara Domenica Puliga (1492.-1527.). Slika se izvorno nalazila u benediktinskome samostanu na otoku Lokrumu, odakle joj i ime; nakon ukinuća tog samostana 1799. godine prenesena je u katedralu. Uz sliku se veže i neobična zgoda iz 1672. godine kada je ekonom lokrumskoga samostana sliku otuđio i odnio u Rim, što je naljutilo dubrovački Senat. Iako se benediktinac pravdao da je sliku poslao na restauraciju, nitko mu nije povjerovao, posebno jer se ubrzo ispostavilo da je sliku u međuvremenu prodao (tada se smatralo da je autor slike slavni renesansni slikar Rafael). Dubrovačka Republika odmah je angažirala opata Stjepana Gradića da učini sve što može da se slika vrati u Dubrovnik. Gradić je poduzeo odlučne mjere i sliku uspio i preko kardinala Barberinija isposlovao da se slika vrati u Dubrovnik, što se 1676. godine i dogodilo. Nakon što je bila izložena u (staroj) crkvi sv. Vlaha tako da je svatko može vidjeti, vraćena je naposljetku lokrumskim benediktincima. Slika je jedno od vrijednih djela renesansne umjetnosti koje se čuva u Hrvatskoj, a u talijanskim muzejima nalazi se još nekoliko vrlo sličnih Puligovih slika koje variraju ovaj isti motiv.

Za posjetitelje je bilo pripremljeno i jedno iznenađenje: u sakristiji katedrale mogla se vidjeti grobnica u koju su u utorak pokopane kosti koje su bile pronađene arheološkim istraživanjima 1980-ih godina. Publici je ukratko predstavljena njihova sudbina i rezultati antropoloških analiza koje je 2016. obavio dr. sc. Mario Šlaus s Antropološkoga centra HAZU sa suradnicima. Dubrovačka biskupija je na čelu s mons. Matom Uzinićem i na inicijativu don Stanka Lasića nakon provedenih analiza donijela odluku da se kosti ponovno pokopaju u katedrali gdje su izvorno i počivale. Opisan je i tijek pripreme posmrtnih ostataka preko 80 pokojnika iz ranoga srednjega vijeka za pokop, a naglašeno je kako su sve potrebno napravili isključivo naši lokalni majstori. Posjetitelji su tako mogli u sažetijem obliku čuli ono o čemu je bilo riječi na predavanju u utorak i vidjeti unutrašnjost grobnice u sakristiji, što je izazvalo veliki interes jer su takve prilike vrlo rijetke.

U dominikanskom samostanu vodič je bila Lidija Begić koja je provela posjetitelje kroz klaustar i muzej. Upoznala je posjetitelje s poviješću dolaska dominikanaca u Dubrovnik koji se dogodio slučajno no kada su Dubrovčani upoznali rad dominikanaca htjeli su ih zadržati u svome gradu te su im dali na raspolaganje crkvu i kuću za smještaj. Elegantni klaustar dominikanskog samostana je nastajao u etapama,rekla je vodička,a najviše pomoći u izgradnji samostana i crkve dali su sami građani na poticaj samoga Pape koji je za tu svrhu izdao bulu da bi potaknuo građane Dubrovnika da svojim nesebičnim zalaganjem pomognu u ostvarenju tako vrijednog cilja. Vodička Begić posebno je istaknula dubrovačku renesansnu slikarsku školu. Ono sve najvrijednije što se u renesansnom dobu događalo u Dubrovniku na jedan ili drugi način bilo je povezano sa dominikanskim samostanom. Bilo da se radilo o slikarskim predmetima, zlatarskim predmetima ili moćnicima i relikvijama. Nastavila je da se u dvoranama muzeja nalazi glavna dubrovačka slikarska škola a u njoj je najvažnije spomenuti slikara Nikolu Božidarevića. On je najpoznatiji dubrovački slikar čija je kvaliteta bila jednaka onoj najpoznatijih talijanskih slikara. Božidarević je u svom likovnom izričaju razvio jedan specifičan stil koji se može vidjeti na tri slike u muzeju dominikanaca dok je jedna kod redovnica na Dančama. Od njegovih dvadeset pala sačuvane su samo te četiri i on je po njima poznat u svijetu, zaključila je Begić.