Draga braćo i sestre, “vrijeme je već da se oda sna prenemo, jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti” (Rim 13, 11 – 12).

Tako nam piše sv. Pavao, kojemu ove i iduće godine posebno zahvaljujemo što je na naš kontinent, koji se danas nalazi u fazi epohalnog ujedinjavanja, donio svjetlo Kristova evanđelja. “Pavlova godina”, koju je Sveti Otac Benedikt XVI. proglasio u povodu njegova dvije tisućitog rođendana, poticaj nam je da dublje ispitamo te sebi i drugima bolje osvijestimo kakve je sve mrakove Kristovo svjetlo tijekom dvije tisuće godina europske i naše povijesti rastjeralo, koje su vrijednosti pod blagotvornim utjecajem njegovih zraka izniknule i razvile se, od čega nas je ono oslobodilo i za kakvu vjeru i nadu osposobilo. Što više budemo napredovali u otkrivanju svojih “kršćanskih korijena”, a time i svoga identiteta, to će u našem duhu jasnije dolaziti do izražaja spoznaja da je sv. Pavao ne samo jedan od utemeljitelja kršćanstva na tlu Europe nego i jedan od njezinih duhovnih otaca, kojega bi se doista svi, kršćani i oni koji to nisu, sa zahvalnošću trebali sjećati.

Što nam asocira Pavlova tvrdnja “Noć poodmače”?

Vratimo se navedenom citatu iz Pavlove poslanice Rimljanima pitajući se posebno što znači njegova tvrdnja: “Noć poodmače!” Kako ta tvrdnja odjekuje danas u našim ušima ili u ušima naših suvremenika? Zacijelo ona mnogima doziva u svijest dubinu kozmičke noći koja posebno dolazi do izražaja u vrijeme zimskog solsticija, a to znači upravo u dane prije Božića. Kada kažemo da je noć poodmakla, želimo reći da je ona duboka, da je ušla u svoje najtamnije razdoblje, što npr. u našim gradovima možemo doživjeti negdje poslije pola noći kad većina ljudi spava pa je upaljeno i najmanje svjetiljki.
Drugi će s Pavlovom tvrdnjom povezati duboku krizu koju proživljava suvremeno čovječanstvo. Ta kriza nije samo gospodarske naravi, iako nam ona u ovom trenutku, zbog poznatih razloga, najprije pada na pamet. Kriza je prvenstveno duhovna i povezana je sa slabljenjem vjere u Boga, s pomračenjem moralne savjesti, s obezvređivanjem vrijednosti na kojima se može graditi siguran osobni i zajednički život, s nastojanjem da se duhovna praznina ispuni posjedovanjem i uživanjem materijalnih dobara, s gubitkom smisla koji daje dublje značenje osobnoj i općeljudskoj povijesti. Takva kriza nije nastala tek danas, ona nije od jučer, nego odavno traje, o čemu svjedoči i konstatacija meni dragog ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva, izrečena početkom prošlog stoljeća: “Kazaljka sata svjetske povijesti pokazuje presudan trenutak nadolazećeg sumraka kada je vrijeme za užgati svjetiljku i pripremiti se za noć.”

Za što se kršćanin treba prvenstveno brinuti?

Ipak, koliko god nas, s pravom ili ne, Pavlova tvrdnja podsjećala na kozmičku i povijesnu noć, kod Pavla ona ne znači to. Doduše, on nas također, poput mudrog i hrabrog čovjeka i kršćanina Nikolaja Berdjajeva, poziva upaliti svjetiljku, ali ne da bismo bili spremni za noć nego za dan koji sviće. Za Pavla, naime, tvrdnja “noć poodmače” znači da se noć bliži kraju, jer dan samo što nije svanuo. Prema tome, kod njega se iskaz “noć poodmače” ne odnosi na najtamnije razdoblje noći nego na trenutak kad ona slabi pred nadolaskom novog dana, novog svitanja. To ne znači da se i prema Pavlu ne trebamo brinuti kako preživjeti noć. Ali kršćanima to ne smije biti prva i jedina briga jer oni su, kao Kristovi sljedbenici, pozvani u srcu noći naviještati nadolazak novog dana i s njim nove nade, suprotstavljajući se upravo time moći i zavodljivosti noći. U tom su smislu oni, poput sv. Pavla, ljudi nepobjedive nade, ljudi za koje noć nema zadnju riječ. Zato pomno paze na svaki znak koji navješćuje kraj noći. I upravo bi zato iznevjerili sebe i svoje poslanje ako bi samo skrštenih ruku kukali nad mrakom, pridružujući se zlogukim prorocima koji ne vide da i “u noći svijetle zvijezde i razgorijeva se svjetlost”, kako Berdjajev također lijepo na jednom mjestu kaže. Umjesto kukanja, kršćanima je zadatak prepoznati svjetlo koje se rađa i paliti svijeću kako bi mu pomogli da se raširi.

Temelj kršćanske nade

Zašto mi kršćani ne možemo i ne smijemo biti zlogukim prorocima? Zato što, zajedno sa Zaharijom, ocem Ivana Krstitelja, vjerujemo da je Isus Krist “Mlado sunce s visine” koje je pohodilo ovaj svijet kako bi obasjalo “one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj” (Lk 1, 78). Njegova je slava obasjala duše prezrenih i siromašnih betlehemskih pastira i oni su mu se usred noći pošli pokloniti, ispunjeni neočekivanom nadom i radošću (usp. Lk 2, 8 – 20). Njegova se zvijezda ukazala bogatim i učenim mudracima s Istoka, željnima istinske spoznaje Boga, te su i oni došli u Betlehem pokloniti se “novorođenom kralju židovskom” i obdariti ga svojim darovima (usp. Mt 2, 1 – 12). To znači da je Kristovo svjetlo dostupno siromašnima i bogatima, prezrenima i uglednima, neukima i učenima, svima koji ga iskrena srca traže i žele primiti. Stoga ovih božićnih dana ne prestajemo, puni radosti i zahvalnosti, klicati sa sv. Ivanom Evanđelistom: “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9), moleći pritom i za sve one koji ga, iz samo Bogu i njima znanih razloga, nisu još upoznali, premda je bilo na svijetu i premda nikada ne prestaje svojim zrakama obasjavati njegovu noć, poput sunca koje se u srcu noći rađa i pobjeđuje ju.

Zajedno s Kristom biti svjedocima novog svitanja

Znamo također da Krist nije samo svojim utjelovljenjem obasjao noć svijeta, on nam je i primjerom pokazao kako bdjeti da bismo u noći zapazili prve zrake novog dana. Nije on, naime, bez razloga ustajao na molitvu u vrijeme prije nego se počelo daniti. To je činio znajući da samo tada može biti svjedokom veličanstvenog prizora razdjeljivanja noći i dana, tame i svjetla; da samo tada, promatrajući u molitvi polagano svitanje, može doživjeti kako svjetlo pobjeđuje mrak, kako se iz smrti rađa novi život, kako tama beznađa uzmiče pred nadom koja se na obzoru polako širi. Zato, kad nas poziva da budemo budni, da bdijemo i molimo čekajući novi dan, on nas prvenstveno želi potaknuti da ne prespavamo to čudesno vrijeme kada se, kao na počecima stvaranja, dijele svjetlost i tama, iz čega nastaje čudo novog dana, ali i novog čovjeka. Ne čudi stoga što se i njegovo uskrsnuće, koje je početak novog stvaranja i novog svijeta, dogodilo također u praskozorje trećeg dana nakon što je bio položen u grob. Upravo nam u tom svjetlu postaje jasno zašto mnogi kršćani, pojedinačno i u zajednicama, od pamtivijeka ustaju u srcu noći moliti i pjevati hvale Bogu, koji noć preobražava u dan i daje da iz smrti nikne novi život. To čine i oni koji tijekom došašća rano ustaju i još za mraka hrle na misu zornicu. I to je jedan od dragocjenih običaja koji je nastao iz želje kršćanskog naroda da nasljeduje Isusa Krista koji nas, riječima i primjerom, poziva da u budnosti i molitvi čekamo i promatramo kako tmine uzmiču pred božanskim svjetlom. Iz iste želje i iskustva okupljamo se i na mise ponoćke, kao i na vazmeno bdijenje, da usred noći budemo svjedocima rađanja Kristova svjetla i s njime novoga života.
No, Krist nas ne poziva da mu se pridružimo samo u molitvi i promatranju borbe između svjetla i tame nego da se skupa s njime sami uključimo u tu borbu, da budemo Božjim suradnicim u stvaranju novog svijeta. Kako je to moguće?

Probudimo se, ustanimo i obucimo se u Krista!

Vjerojatno su to isto pitanje i prvi kršćani postavljali sv. Pavlu, a on im je odgovarao u slici buđenja, ustajanja i oblačenja. O tome čitamo u njegovoj Poslanici Efežanima prekrasan poticaj, koji je upućen i svakome od nas: “Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist” (Ef 5, 14). Naravno, riječ je o duhovnom buđenju i o ustajanju iz grijeha, koji u nama ubija istinski život. Zato Crkva u vrijeme došašća i Božića, ali i u svako drugo vrijeme, ne prestaje pozivati vjernike da se ispitaju u čemu su sagriješili protiv Boga i bližnjega, da se za to pokaju te u sakramentu pokore zatraže od Gospodina oproštenje, kako bi tako očišćeni mogli dostojno slaviti otajstva vjere. To znači da sustvaratelji novoga svijeta možemo postati samo ako najprije istjeramo mrak grijeha iz vlastitog srca, tj. ako počnemo najprije sebe popravljati.
Onaj koji se probudio i ustao, treba se, prema Pavlu, zaodjenuti “oružjem svjetlosti”, čime on izražava shvaćanje da je kršćanski život borba. Papa Pavao VI. negdje je rekao da je teško biti kršćanin, ali božanski lijepo. Kršćanski se život ne svodi na pasivno promatranje kako se u svijetu svjetlost i tama bore i razdjeljuju nego uključuje, kako je već rečeno, i aktivno sudjelovanje u toj borbi, dakako na strani svjetlosti, na Božjoj strani.
Da bismo za tu borbu bili sposobni, nisu nam dosta naše ljudske sile nego nam je prije svega potrebna Kristova milost. Zato nam Pavao, nakon što nas je pozvao da se zaodjenemo oružjem svjetla, odmah upućuje i drugi poziv: “Zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom” (Rim 13, 14). To se zaodijevanje događa u krštenju, kada krštenik, nakon što je izronio iz krsnog zdenca ili nakon što je poliven vodom, dobiva novu haljinu, koja upravo simbolizira njegovu zaodjenutost Isusom Kristom. Neka nam stoga, braćo i sestre, ovo sveto božićno vrijeme bude prigodom da se sa zahvalnošću sjetimo svoga krštenja i krštenja svoje djece i svojih najdražih, ali i da se ispitamo živimo li i borimo li se kao oni koji su “Kristom zaodjenuti”. Ne smijemo, naime, previdjeti da “Kristom se zaodjenuti” znači s “Kristom se poistovjetiti”, a to uključuje življenje i djelovanje poput njega. Život se pak Kristov i njegovo djelo sastoje u oslobađanju čovjeka od tame beznađa, u promicanju nade u pobjedu dobra, u razlučivanju svjetla od tame, istine od laži, onoga što vodi u život od onoga što donosi smrt.
Ustajmo, stoga, i bdijmo s Kristom, kako bismo s njime bili sudionicima u njegovoj borbi protiv grijeha i smrti, ali i svjedocima veličanstvene pobjede života nad smrću, novoga dana nad starom noći, pobjede koju nam je on izvojevao svojim rođenjem u betlehemskoj noći i svojim slavnim uskrsnućem u praskozorje trećeg dana.
Neka vam, draga braćo i sestre, ovih nekoliko misli učini Božić osmišljenijim i radosnijim, a novu 2009. godinu mirnijom i sretnijom. To vam od srca svima želi vaš

+Ivan Devčić, nadbiskup