Kongregacija za nauk vjere oglasila se posebnim priopćenjem, tzv. Notifikacijom o djelima isusovca o. Jona Sobrina, u kojem se ističe kako se neke autorove tvrdnje ne slažu s misli i učenjem Crkve. Nastavak je to svojevrsnog spora koji traje između Kongregacije za nauk vjere i Jona Sobrina još od 2001. godine, kada su pri ocjenjivanu dvaju njegova djela Jesucristo liberador. Lectura historico-teologica de Jesus de Nazaret (Jesucristo) i La fe en Jesucristo. Ensayo desde las víctimas (La fe) u njima otkrivene određene nejasnoće i zablude. Budući da Sobrinovi spisi uživaju veliku popularnost, u prvom redu u Južnoj Americi, i da se koriste u sjemeništima i različitim obrazovnim ustanovama u Kongregaciji je odlučeno pristupiti hitnom postupku. Nakon izvršene ocjene autoru je 2004., preko generalnog poglavara Družbe Isusove Petera Hansa Konvelbacha, upućen Popis pogrešnih i opasnih tvrdnji otkrivenih u spomenutim knjigama. U ožujku iduće godine Jon Sobrino uputio je svoj odgovor Kongregaciji (Respuesta al texto de la Congregacion para la Doctrina de la Fe) koji je ocjenjivan na redovitom zasjedanju Kongregacije za nauk vjere od 23. studenoga 2005. Utvrđeno je kako, premda je autor u nekim točkama dijelom preinačio svoju misao, Respuesta nije zadovoljavajuća, budući da su u osnovi ostale zablude zbog kojih je autoru i upućen spomenuti Popis tvrdnji. Unatoč hvalevrijednoj brizi koju autor u svojim spisima pokazuje prema položaju siromaha, Kongregacija za nauk vjere prisiljena je izjaviti kako spomenuta djela o. Jona Sobrina u nekim svojim dijelovima znatno odudaraju od vjere Crkve. Zato je odlučila objaviti Notifikaciju s ciljem da pruži vjernicima siguran kriterij za prosudbu, utemeljen na autentičnom crkvenom nauku, o nekim tvrdnjama sadržanim u autorovim spisima.
Kongregacija je odlučila skrenuti pozornost na neke tvrdnje sadržane u njegovim spisima koje nisu u skladu s naukom Crkve. Te se tvrdnje tiču metodoloških pretpostavki na kojima se temelji Sobrinova teološka refleksija, zatim božanstva Isusa Krista, utjelovljenja Sina Božjega, odnosa Isusa Krista i Božjeg kraljevstva, samosvijesti Isusa Krista i spasenjske vrijednosti njegove smrti.
Na početku se posebno upozorava kako se u Sobrinovoj teologiji ne pridaje dužna pozornost izvorima. Napose se dužna pozornost ne posvećuje tvrdnjama Novoga zavjeta o Kristovu božanstvu, o njegovoj sinovskoj svijesti i spasenjskoj vrijednosti njegove smrti. Kongregacija također primjećuje kako autor smatra da su se drevni crkveni koncili postupno udaljili od novozavjetnih sadržaja. Isto tako autor nastoji umanjiti težinu novozavjetnih ulomaka u kojima se tvrdi da je Isus Bog. Prema Sobrinu, naime, u Novom se zavjetu ne potvrđuje jasno Isusovo božanstvo već da se za to u njima stvaraju samo pretpostavke. Autor tako tvrdi kako je Isusovo božanstvu počelo govoriti tek mnogo kasnije u kršćanskoj misli, a u Novom se zavjetu ono nalazi samo “en germen”. Kongregacija odlučno pobija te tvrdnje, ističući kako se u mnogim novozavjetnim tekstovima o Isusu govori kao o “Sinu” i “Gospodinu”, tako primjerice u 1 Sol 1,10; Fil 2,5-11, 1 Kor 12,3; Rim 1,3-4 10,9, Kol 2,9. Kongregacija također pojašnjava da je Isusovo božanstvo predmet vjere Crkve od samih početaka te da je još mnogo prije Nicejskog koncila proglašena njegova istobitnost (konsupstancijalnost) s Ocem. Činjenica da se taj izraz ne koristi ne znači da se ne govori o Isusovu božanstvu u užem smislu, nasuprot onome što taj autor tvrdi.
Nadalje, Sobrino u jednom od svoja dva djela uspostavlja distinkciju između Sina i Isusa, što čitatelja navodi na pomisao o prisutnosti dvaju subjekata u Kristu. Te rečenice upućuju na poznatu teologiju o homo assumptus koja je potpuno nespojiva s katoličkom vjerom, ističe se u dokumentu Kongregacije za nauk vjere u kojem se pak potvrđuje jedinstvo osobe Isusa Krista u dviju naravi, božanskoj i ljudskoj, te se u tome smislu podsjeća što o tome uče koncili Efezu i Kalcedoniji ali i najnovije papinsko učiteljstvo. Kongregacija isto tako upozorava kako o. Sobrino nije dovoljno dobro shvatio communicatio idiomatum, to jest mogućnost da se osobine božanske naravi odnose na ljudsku i obratno.
O. Sobrino, upozorava se nadalje u Notifikaciji, shvaća Božje kraljevstvo kao nešto odvojeno od samoga Isusa. On istina potvrđuje kako između Isusa Krista postoji posebna veza, ali ih odvaja u tolikoj mjeri da ta povezanost biva lišena svog osebujnog sadržaja i svoje jedinstvenosti. Međutim, objašnjava se u dokumentu, nije dovoljno govoriti o dubokoj povezanosti ili konstitutivnom odnosu između Isusa i Božjeg kraljevstva. Naime, u stanovitom smislu Isus Krist i Kraljevstvo se poistovjećuju: u Isusovoj se osobi Kraljevstvo uprisutnilo. Tu se istovjetnost potvrđuje još od patrističkog doba.
Dokument se zatim osvrće na Isusov sinovski odnos s Ocem koji kod Sobrina također nije ispravno protumačen. Autor, naime, tvrdi kako je Isus vjernik poput nas, čime se u značajnoj mjeri umanjuje jedinstveni Isusov odnos s Ocem potvrđen u evanđelju. Ako bi Isus, ističe se u dokumentu, bio vjernik poput nas, ne bi mogao biti istinski objavitelj, onaj koji pokazuje Očevo lice. U autorovu je razmišljanju, slično kao i u prethodnom o odnosu između Sina i Kraljevstva, odsutan karakter posredovanja i objave u Isusu, kojeg se tako svodi na proroka ili mistika. Isus, utjelovljeni Sin Božji, uživa duboko i neposredno poznaje Oca i to “gledanje” nadilazi vjeru. Hipostatska unija i njegovo poslanje objavitelja i otkupitelja iziskuje gledanje Oca i poznavanje njegova plana spasenja, na što ukazuju brojni evanđeoski tekstovi i što je izraženo također u najnovijim tekstovima učiteljstva. Kongregacija na kraju upozorava kako neke tvrdnje o. Jona Sobrina navode na pomisao kako, prema autorovu mišljenju, Isus nije vlastitoj smrti pridavao spasenjsku vrijednost. Sobrino kaže tek da Isus ide ususret smrti s povjerenjem i pridaje joj vrijednost poticajnog primjera za druge. Na taj način on brojne ulomke iz Novog zavjeta koji govore o spasenjskoj vrijednosti Kristove smrti lišava svake povezanosti sa sviješću koju je Krist imao tijekom svog života podložna smrti. Autor ne posvećuje dužnu pozornost evanđeoskim ulomcima u kojima Isus svojoj smrti pridaje spasenjsko značenje. Tako kod autora novozavjetne činjenice ustupaju pred potpuno pogrešnom povijesnom rekonstrukcijom. Prema tom autoru, također, Kristova bi smrt bila exemplum a ne sacramentum (dar). Otkupljenje se tako svodi na moralizam. Međutim, pojašnjava Kongregacija, tvrdnje Novog zavjeta, tradicije i crkvenog učiteljstva o djelotvornosti otkupljenja i spasenja koje je ostvario Krist ne mogu se nipošto svesti na primjer koji je on pružio. Otajstvo utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega, jedini je i neiscrpni izvor otkupljenja ljudskog roda, koje se učinkovito posreduje u Crkvi preko sakramenata, ističe Kongregacija za nauk vjere. U zaključku dokumenta ističe se kako se teologija rađa iz poslušnosti na poticaj istine koja se nastoji saopćiti i ljubavi koja želi sve bolje upoznati onoga koga ljubi, to jest samoga Boga, čiju dobrotu upoznajemo zahvaljujući vjeri. Zato teološko razmišljanje ne može imati drugog izvora doli vjeru Crkve. Samo polazeći od te vjere teolog može, u zajedništvu s učiteljstvom, steći sve dublje spoznanje Božje Riječi sadržane u Pismu i prenošene živom tradicijom Crkve. Teološko je istraživanje izvor novosti i svjetla za sve ljude dobre volje i zato ona svima pruža obilne i zrele plodove za dobro čitavoga Božje naroda i čitava čovječanstva. A Duh Sveti je taj koji uvodi Crkvu u puninu istine te samo u poslušnosti tome “daru odozgor” teologija je doista crkvena i u službi istine.
Cilj je Notifikacije skrenuti pozornost svih vjernika na plodnost teološkog razmišljanja koje se ne boji razvijati u živoj rijeci crkvene tradicije, kaže se na kraju Notifikacije Kongregacije za nauk vjere koju je papa Benedikt XVI. odobrio 13. listopada 2006.
Notifikacija Kongregacije za nauk vjere o dva djela o. Jona Sobrina, kako je za talijansku katoličku agenciju SIR objasnio ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice o. Federico Lombardi, nije osuda ili izravna kazna Sobrina već točno pojašnjenje određenih definicija iz kojeg je razvidno kako se neke njegove tvrdnje ne slažu s misli i učenjem Crkve. Budući da su njegova djela veoma raširena u sjemeništima i na sveučilištima dužnost je pojedinih biskupa odnosno rektora da odluče hoće li prihvatiti ili ne njegove tekstove, dodao je Lombardi. (ika-sa)