Vatikan, (IKA) – “Ponovno oživjeti euharistijsko #!divljenje#!”, to je cilj najnovije, 14. u nizu, enciklike Ivana Pavla II. “Ecclesia de Eucharistia” (Crkva živi od Euharistije) o Euharistiji i njezinu odnosu s Crkvom koju je papa Ivan Pavao II. svečano potpisao u tijeku obreda Velikog četvrtka 17. travnja u bazilici Sv. Petra. Nova enciklika, posvećena Euharistiji i njezinu odnosu s Crkvom, upućena je biskupima, prezbiterima i đakonima, zavjetovanim osobama i svim vjernicima laicima. Proglašenje enciklike Papa je najavio u svom nagovoru uz molitvu Anđelova pozdravljenja 30. ožujka, dodavši tom prigodom kako svoju novu encikliku na simboličan način želi predati svećenicima, i po njima svim vjernicima, namjesto pisma koje “svim svećenicima svijeta” upućuje svake godine za Veliki četvrtak.

Nova Papina enciklika podijeljena je u šest poglavlja, ne računajući uvod i zaključak. Prvo je poglavlje naslovljeno “Otajstvo vjere”, naslov drugog poglavlja je “Euharistija izgrađuje Crkvu”. U trećem poglavlju Papa razmišlja o “Apostolicitetu Euharistije i Crkve”, dok u četvrtom poglavlju razvija tema “Euharistija i crkveno zajedništvo”. “Dekoru euharistijskog slavlja” posvećeno je peto poglavlje, dok posljednje, šesto, nosi naslov “U školi Marije, #!euharistijske#! žene”.

“Ove godine, koja je za mene u znaku dvadeset i pete obljetnice papinske službe, želim na potpuniji način cijelu Crkvu uključiti u to euharistijsko razmišljanje”, objašnjava Papa na početku svoje enciklike, polazeći od promatranja da “Crkva živi euharistiju” (izraz dolazi od grčke riječi “prinositi hvalu”). Ta istina, piše Papa, “ne izražava samo svakodnevno iskustvo vjere, već u sažetom obliku u sebi sadrži srž otajstva Crkve”. Doista “iz uskrsnog otajstva rađa se Crkva. Upravo zato euharistija, koja je u pravom smislu riječi sakrament uskrsnog otajstva, postavlja se u središte crkvenog života. Od nje Crkva živi. Tim se #!kruhom živim#! hrani. Kako ne osjetiti potrebu pozvati sve da uvijek iznova proživljavaju to iskustvo?” U tom pogledu Ivan Pavao II. podsjeća na “brojne trenutke i mnoga mjesta” u kojima je imao priliku slaviti Euharistiju: “župna crkva u Niegowiczu, gdje sam vršio svoju prvu pastoralnu službu, kanonička crkva Sv. Florijana u Krakowu, katedrala u Wawelu, bazilika Sv. Petra i mnoge bazilike i crkve u Rimu i cijelom svijetu”. “Taj tako šarolik prizor mojih euharistijskih slavlja omogućio mi je snažno kušati njezin sveopći i, da tako kažem, kozmički značaj. Da, kozmički! Jer također kada se slavi na malom oltaru crkve u prirodi, euharistija se uvijek slavi, u određenom smislu, na oltaru svijeta”.

Euharistija “izgrađuje Crkvu i Crkva prinosi Euharistiju, iz toga slijedi da je vrlo tijesna povezanost između jedne i druge”. Poput Crkve, kaže Papa, “Euharistija je također jedna i sveopća. No poglavito je njezin apostolicitet ono čemu želimo usmjeriti našu pozornost. U temelju Euharistije također su apostoli, ne poradi toga što taj sakrament ne bi potjecao od samog Krista, već zato što je Isus taj sakrament povjerio apostolima i prenesen je njima i po njima njihovim nasljednicima sve do nas. U kontinuitetu s djelovanjem apostola, poslušnih Gospodinovoj zapovijedi, Crkva slavi Euharistiju tijekom stoljeća”. Pored toga, nastavlja Papa, “Euharistija je apostolska, jer se slavi po apostolskoj vjeri. Crkveno je učiteljstvo u raznim zgodama pojašnjavalo euharistijski nauk, također što se tiče točne terminologije, upravo kako bi očuvalo apostolsku vjeru. Ta vjera ostaje nepromijenjena i za Crkvu je bitno da takva i ostane”.

Nužni preduvjet, podsjeća Papa, za “naslijeđe apostolâ u pastoralnom poslanju” je “sakrament Reda, odnosno neprekinuti niz, koji seže sve do početaka, valjanih biskupskih ređenja. To je nasljeđe bitno da bi postojala Crkva u pravom i punom smislu. Euharistija izražava također taj smisao apostoliciteta”. Vjerna apostolskom nauku, ujedinjena u sakramentalnoj stezi, Crkva također na vidljiv način mora svjedočiti nevidljivost jedinstva kojim je označena. Euharistija se ne može “upotrijebiti” kao sredstvo zajedništva: ona ga radije pretpostavlja kao već postojeće te ga potvrđuje. U tom pogledu treba promatrati ekumenski hod kojeg su pozvani njegovati svi Gospodinovi učenici: Euharistija stvara zajedništvo i uči zajedništvu, kada se slavi u istini. Ona se ne može podvrći sudu pojedinaca ili određenih zajednica.

Slavljenje “mise” ima izvanjska značajke koje imaju za cilj istaknuti radost koja sve okuplja oko neizmjernog dara Euharistije. Arhitektura, kipovi, slike, glazba, književnost, i, općenito, umjetnost u svim njezinim izričajima svjedoče kako se Crkva, tijekom stoljeća, nije bojala biti “rasipna” u svjedočenju ljubavi koja ju povezuje s njezinim božanskim Zaručnikom. Potrebno je vratiti osjećaj za ljepotu također u današnjim slavljima.

Papa u novoj enciklici traži od “pastira” da “potiču, također osobnim svjedočanstvom, euharistijsko štovanje, osobito izlaganje Presvetog sakramenta”. “Štovanje Euharistije izvan mise”, podsjeća Papa, “od neprocjenjive je vrijednosti za život Crkve. Ne samo njezino slavljenje, već također zadržavanje izvan mise pred njom omogućuje crpsti iz samog izvora milosti”, piše Papa. To se ponajprije očekuje od svećenika kojima prijeti opasnost da budu “raspršeni” u mnogostruka pastoralna djelovanja. Stoga je “važno, osim za dobro Crkve i svijeta, i za svećenikov duhovni život, da on ostvaruje koncilsku preporuku o svakodnevnom slavljenju Euharistije. Na taj je način u stanju pobijediti svaku napetost koja vodi raštrkanosti u njegovim danima”.

“Štovanje Euharistije”, nadalje piše Papa u novoj enciklici, “daje poticaj našem povijesnom hodu, polažući sjeme žive nade u svakodnevno posvećivanje svakog pojedinca njegovim zadaćama. Želim to snažno potvrditi, da se kršćani osjete više no ikada obveznim ne zanemariti svoje ovozemne dužnosti. Njihova je zadaća svjetlom evanđelja pridonijeti izgradnji svijeta po mjeri čovjeka”. U tome smislu Papa podsjeća na “probleme koji potamnjuju obzorje našeg doba: “žurnost da se poradi na miru, da se u odnose među narodima unesu čvrste pretpostavke pravednosti i solidarnosti, da se brani ljudski život od začeća do njegova prirodnog svršetka”. “A što tek reći o bezbrojnim proturječjima #!globaliziranog#! svijeta, gdje najslabiji, najmanji i najsiromašniji kao da se malo čemu imaju nadati?”, kaže Ivan Pavao II. te dodaje kako “upravo u tom i takvom svijetu mora sjati kršćanska nada”.

Posljednja enciklika Ivana Pavla II. bila je “Fides et ratio” (Vjera i razum) od 14. rujna 1998.

Tijekom obreda pranja nogu Papa je pozvao vjernike da učine čin ljubavi prilogom koji će biti namijenjen iračkom pučanstvu, žrtvama rata. Prikupljeni iznos predan je Papi u prinosu darova na misi Večere Gospodnje.